Bjeliš osporava Lovrinovićevu studiju

U ponovljenom izboru za rektora Sveučilišta u Zagrebu naizgled je sve ostalo isto, samo se Jasmina Havranek, dekanica Agronomskog fakulteta, nije kandidirala. Ista ‘tri mušketira’, Aleksa Bjeliš, Ivan Lovrinović i Vjekoslav Jerolimov, još jednom će se utrkivati za rektorsko žezlo na izborima 26. travnja.

U središtu predizborne rasprave naći će se studija o financiranju zagrebačkog Sveučilišta koju je izradio tim pod Lovrinovićevim vodstvom. Dokument nije javan zato što ga v. d. rektorice Helena Jasna Mencer nije predstavila. Lovrinović kaže da studiju koju je prije mjesec dana donio na predstavljanje svojega rektorskog programa ne želi komentirati.

• Ne želim da se tumači kako skupljam bodo-ve na studiju. Kad je rektorica predstavila, razgovarati ćemo. Začuđuje me što me još nitko nije kontaktirao – rekao je Lovrinović, dodajući kako na Rektoratu vjerojatno ne razumiju tekst studije. Izostanak javne reakcije Uprave Sveučilišta na studiju jedan je od razloga zbog kojih je Aleksa Bjeliš odbio poziciju vršitelja dužnosti prorektora koju mu je ponudila Mencer. Jerolimov, koji se najčešće suprotstavlja politici rektorice, prihvatio je ponudu da bude v. d. prorektora pa je sada jedini kandidat vladajuće garniture na odlasku.

• Studija o financiranju je neprihvatljiva jer nepotpunom i ponekad krivom interpretacijom podataka vodi neutemeljenim zaključcima i prijedlozima koji bi, kada bi ih se usvojilo, bili opasni i štetni za Sveučilište. Prorektor za financije Tihomir Hunjak bio je dužan javno upozoriti na nedostatke studije, što nije učinio, pa se stječe dojam da se svi mi iz tima koji je vodio Sveučilište s tom studijom slažemo – kaže Bjeliš.

Aleksa Bjeliš, Ivan Lovrinović i Vjekoslav Jerolimov kandidati su za rektora, a u središtu izbora bit će rasprava o Lovrinovićevoj studiji o financiranju Sveučilišta.

Bjeliš smatra potpunim promašajem teze u kojima se tvrdi da visoko obrazovanje u Hrvatskoj nije podfinancirano. Ne slaže se sa zaključkom da je hrvatsko visoko obrazovanje na putu da postane potpuno komercijalizirano već za dvije godine, što se u studiji argumentira činjenicom da u posljednje četiri godine brže raste broj studenata koji sami plaćaju studij od onih kojima studij plaća država.

Analiza vlastitih prihoda fakulteta pokazuje, tvrdi se u studiji, da Sveučilište najviše zaraduje na školarinama, čak 44,1 posto, iako one u ukupnim prihodima sudjeluju samo 13,5 posto. Resornom ministarstvu preporučuje se da fakultetima dopusti da sami određuju visinu školarina.

• Neutemeljeno je zaključivati da se visoko obrazovanje komercijalizira u mjeri u kojoj se to studijom želi istaknuti. Navodi se deset fakulteta s najvećim udjelom vlastitih u ukupnim prihodima, ali nije prikazana struktura tih prihoda pa se ne vidi da su kod nekih od tih fakulteta školarine manji dio tih prihoda. Napisali su da država po studentu izdvaja od 29 do 40 tisuća kuna godišnje. Ne piše da studenti koji participiraju u obrazovanju plaćaju 5,5 do 8 tisuća kuna, što znači da država za svakog studenta koji ‘sam plaća’ izdvaja barem tri puta toliko. To ne ide u prilog zaključku da se visoko obrazovanje komercijalizira – kaže Bjeliš.

Bjeliša najviše smeta to što se iz studije stječe dojam kako je Hrvatska komercijalizacijom visokog obrazovanja u trendu koji je očit i u zemljama EU.

• Svi dosad potpisani dokumenti na ministarskoj razini EU visoko obrazovanje tretiraju kao javno dobro i javnu odgovornost. Iako 10 od 23 europske zemlje navedene u studiji nemaju školarinu za studente iz EU, a većina ima samo participaciju, izvode se teze o komercijalizaciji. Nije prikazano kolika su javna ulaganja po studentu. Primjerice, studenti u Italiji godišnje participiraju u obrazovanju s tisuću eura i to je najveća participacija, a država ulaže po studentu 6,36 tisuće eura, ali to ne piše – upozorava Bjeliš.

Tvrđi da je Hrvatska, ako i želi da joj visoko obrazovanje i dalje bude javno dobro, dosegla gornju granicu studentske financijske participacije. Zagrebačko Sveučilište, smatra, mora ostati znanstveno-istraživačko.

• Na zagrebačkom Sveučilištu proizvodi se više od 50 posto ukupnoga hrvatskog kreativnog outputa, a to se odnosi na znanstvena istraživanja, inovacije te umjetnički i stručni rad. Na nastavnim sveučilištima student može biti centralno mjesto troška, kao što naglašava studija, ali na zagrebačko Sveučilište to se ne može primijeniti jer znanstveno-istraživački rad košta, a kad bih trebao procjenjivati rekao bih da se samo za te djelatnosti koje studija u analizi podataka uopće ne spominje iz državnog proračuna izdvaja 500 do 600 milijuna kuna godišnje, dok se izravnim ugovorima unutar vlastitih prihoda prikupi još oko 200 milijuna kuna, što je neznatno manje od zarade putem školarina – zaključuje Bjeliš.