Home / Biznis i politika / Julija Timošenko

Julija Timošenko

Revolucionarka i milijarderka. Magazin Forbes smatra je trećom najmoćnijom ženom na svijetu, iza Condoleezze Rice i Wu Yi. Ukrajina trenutno očekuje kome će pridružiti osvojenih 22 posto glasova – Juščenku ili Janukoviću.

Malo tko dvoji o njezinoj karizmi i čeličnoj volji, koja joj je omogućila da s 45 godina bude jedna od središnjih ličnosti u poslovnom i političkom svijetu Ukrajine. Multimilijarderka, bivša predsjednica bogate plinske kompanije, čelnica stranke Batkivščina (Domovina) i Bloka Julije Timošenko bila je ukrajinska premijerka od 24. siječnja do 8. rujna 2005., kad se razliša sa svojim saveznikom, predsjednikom Viktorom Juščenkom. No, na nedavnim parlamentarnim izborima ispostavilo se da je njezina politička pozicija sve samo ne uzdrma. Njezin je Blok zauzeo drugo mjesto ispred Juščenkov stranke, koju sada drži u šahu: predsjednik će ili primiti Juliju natrag u svoje okrilje ili će se udružiti s proruskim Janukovićem i u mnogim ukrajinskim očima postati izdajnik nacionalnih interesa.

No, tko je Julija Timošenko? Borac za europsku Ukrajinu, liberalnu demokraciju i tržišne reforme ili pohlepnicu koja oportunistički prilagođava svoj politički imidž u nastojanjima da zadovolji svoje neutažive apetite?

Da je međunarodna atletska svijetka, holivudska glumica ili manekenka, njezino bi nas lice promatrao s tisuća naslovnih stranica i spotova. Kao žena koja je u nekoliko godina izrasla u multimilijarderku i premijerku velike, ali rubne europske zemlje poput Ukrajine, sve je donedavna bila malo poznata u svjetskim razmjerima. Tijekom čuvenih kijevskih prosvjeda protiv izborne prijevare u jesen 2004. Timošenkov je stajala s desne strane tadašnjega oporbenog lidera i predsjedničkoga kandidata Viktorja Juščenka. U neukrašenom krznom ogrtacu, s pletenicom preko uredno počesljane plave kose, uspješno je oponašala tradicionalni stil ukrajinskih seljanki.

Međutim, njezin je seljački imidž varljiv, jer riječ je o fantastično bogatoj ženi, koja je bogatstvo stekla pod prijepornim okolnostima prije nego što je usla u politiku. S politikom je koketirala još sredinom devedesetih, ali njezina je stranka Gromada tada bila videna kao jedna od brojnih političkih organizacija koje su novopečeni tajkuni formirali radi obrane vlastitih poslovnih interesa. Prešla je iz neomiljene ukrajinske financijske elite u predvodnicu srednjih narodnih masa prije pet godina, kad se stavila na čelo oštire, mada neuspješne kampanje za svrgavanje omraženog predsjednika Leonida Kučme. Prije no što je postala ukrajinska premijerka, proslavila se kao glavna saveznica Viktora Juščenka, za čijeg je ranije premijerskog mandata bila zamjenica premijera. Za svoju ulogu u Narančastoj revoluciji zaradila je nadimak ukrajinske Ivane Orleanske, a prošlog ju je srpnja magazin Forbes imenovao trećom najmoćnijom ženom na svijetu, iza Condoleezze Rice i Wu Yi.

U osvit raspada SSSR-a i tržišnih reformi, 1989. godine diplomirana ekonomistica Julija Timošenko pokrenula je lanac videoteka, koji joj je donio značajnu zaradu. No, bio je to sitan novac u usporedbi s onim što su ona i muž stekli prilikom pretvorbe, koja je kao i u mnogim drugim tranzicijskim zemljama bila u temelju kriminalni potvrat divovskih proporcija. Njezin je muž ranih devedesetih postao jedan od najimucnijih tajkuna zahvaljujući izvozu metala, a njoj je omogućeno da vodi nekoliko energetskih kompanija.

Njezin rodni Dnjeprpetrovsk ima bogato političko naslijeđe, a bio je uporište i bivšega sovjetskog lidera Leonida Brežnjeva i dugogodišnjega ukrajinskog predsjednika Leonida Kučme. Kad je njezin zemljak Kučma stigao u Kijev, dovukao je za sobom cijelu kompoziciju suradnika i saveznika iz Dnjeprpetrovsk, a jedan od ‘privjesaka’ bila je i Julija Timošenko, zahvaljujući prijateljstvu s Pavlom Lazarenkom, koji je 1996. godine bio ukrajinski premijer.

Podrijetlo Julije Timošenko predmet je rasprava. Ona tvrdi da je po majci Ukrajinka, a po ocu Latvijka, mada očevo prezime Grigjan varljivo (i pogrešno) podsjeća na armensko. Neki tvrde da je otac zapravo Rus prezimena Telegin. Rođena je u industrijskom Dnjepropetrovsku (ukrajinski Dnipropetrovsk), strancima zabranjenom gradu i jednoj od utvrda sovjetskog totalitarizma.

Kao 19-godišnjakinja, udala se za Aleksandra Timošenka, sina srednje rangiranoga sovjetskog komunističkog činovnika, počevši lagan uspon kroz sovjetski politički sustav. Diplomirala je ekonomiju na Državnom sveučilištu u Dnjepropetrovsku, stekavši potom doktorat iz ekonomskih znanosti i napisavši pedeset znanstvenih referata.

Kako je živjela Julija Timošenko kao predsjednica Jedinstvenih energetskih sustava opisao je Matthew Brzezinski u knjizi Casino Moscow iz 2001., posvetivši joj poglavlje naslovljeno Žena od 11 milijardi dolara. Čuvao ju je odred tijelohranitelja unosačenih iz redova bivših sovjetskih specijalnih snaga. Jednom je poslala avion da pokupi Brzezinskog u Moskvi, prebacivši ga do Dnjepropetrovska radi zajedničkog ručka te ga vratiti u Moskvu do večeri istog dana. Kad je Brzezinski primijetio da ne želi zaposjeti kompanijin avion na cijeli dan, Timošenko mu je odgovorila: ‘Ne brini, imam četiri aviona.’ Prema Brzezinskome, pod okriljem tadašnjeg premijera Lazarenka, njezina kompanija stekla je nadzor nad 19 posto ukrajinskog bruto nacionalnog dohotka, što je vjerojatno svjetski rekord u konkurenciji privatnih kompanija.

U svijetu optužbi za izvoz ogromnih koliciina ukradenoga ruskog plina, u to je doba prozvana ‘plinskom princezom’. Lazarenko je ubrzo izasao iz milosti te je 1997. godine izgubio mjesto premijera usred optužbi za korupciju i ilegalan prijenos milijardi dolara iz zemlje. Pobjegavši iz Ukrajine, skrario se u Kaliforniji.

Timošenko se tada distancirala od poznatog Lazarenka te se uspješno uključila u politiku, osvojivši zastupničko mjesto u Ukrajinskom parlamentu kao predstavnica kirovgradske oblasti. Na izborima slavila pobjedu s nezaprati 92,3 posto glasova. Pobjede je ponovila 1998. i 2002., a 1998. godine imenovana je predsjednicom parlamentarnog proračunskog odbora.

Iduće je godine postala zamjenica premijera za energente u reformističkoj vladini Viktora Juščenka, dobivši u zadatak čišćenje korupiranog sektora opskrbe energentima. Kompaniju čišćenja počela je uspješno, zabranivši praksu plaćanja struje u naturi i određivši gotovinu kao jedino sredstvo plaćanja. Također je privilegiranim kompanijama ukinula poštedu od isključivanja struje zbog neplaćanja. Njezine su reforme izazvale višestrukih porast poreznih prihoda od elektroindustrije, a povećani prihodi omogućili su redovnije i više plaće državnim službenicima.

No, kad je 2001. godine dotaknula sektor ugljena, nastojeci i njega oplemeniti tržišnim reformama, dirnula je u osinje gnjezdo. Pod pritiskom oligarha iz industrije ugljena, predsjednik Kućma ju je otpustio, istovremeno uklonivši Juščenka s mjesta premijera. Timošenko je povrh svega bila optužena zbog šverca plinom u vrijeme vođenja Jedinstvenih energetskih sustava te za davanje mita bivšem premijeru Lazarenku u zamjenu za monopol na opskrbu plinom. Prema političkim analitičarima, SAD ima dokaze za doznake koje je Timošenko slala Lazarenku dok je bio premijer. U veljači 2001. godine čak je nakratko bila u pritvoru, ali iako su optužbe protiv nje odbačene, priskrbljene su joj narodne simpatije i potakle prosvjede u njezinu korist. Još važnije, incident ju je napunio mržnjom prema vladajućem režimu i svima povezanim s njima. Nekadašnja skorojevička i oligarhinja sada se okrenula protiv svoje nekadašnje kaste i zavjetovala se da će se obračunati s njima. Kad je oslobodena optužbi, povela je uličnu kampanju protiv Kućme zbog njegove navodne upletenosti u ubojstvo novinara Georgija Gongadzea, oporbenjaka otetoga i usmrćenog potkraj 2000. godine. Iduće je godine pretrpjela tajanstvenu prometnu nesreću u kojoj je zamalo poginula, što je prema nekim mišljenjima bio pokušaj atentata u vladinoj režiji.

Utemeljivši Blok Julije Timošenko, koji je dobio 7,2 posto glasova na parlamentarnim izborima 2002. godine, nastavila je borbu protiv Kućme, koja je prozvala ‘ridikolosim žoharom’. U napeću jesen 2004., kad je vladajući pro-ruski režim izbornom prijevarom pokušao zaustaviti pobjedu nacionalističkoga i pro-zapadnog Viktora Juščenka, Julija Timošenko čvrsto je stala uz njega, raspoljavajući kijevske mase protiv Kućminog saveznika i priželjkivanaog nasljednika Viktora Janukovića. Zapaživom je retorikom potakla vojsku prosvjednika na marš uzbrdo od širokoga Kreščatika prema vladinim zgradama, sve do predsjedničkog ureda u Bankovoj ulici.

‘Počet ćemo opsadu centara moći!’, uzvuknuo je pred okupljenim narodom. Kad su se prosvjednici približili predsjedničkom zdanju i nabasali na redove specijalaca, obratila se policiji i pozvala je da prestane čuvati status quo te da se pridruži revoluciji. ‘Stanite na stranu ukrajinskih građana! Podržite narod i predsjednika kojeg je narod izabrao!’, vikala je putem razglasna. Na kraju, prihvatila je policijsku ponudu da se provuče kroz redove specijalaca i pregovara s vlastima, uvjeravajući ih da prosvjednici neće napraviti nikakvu štetu.

‘Ona je željezna dama, ozbiljna žena i stvarna snaga iza Juščenka’, opisao ju je politički analitičar Jurij Boldirev.

Iako je njezina popularnost u narodu dosegnula mesijanske razmjere, njezini su kritičari ustrajali na optužbama da je svoj imetak stekla nemoralno i nezakonito. Njezin je bivši poslovni partner, eks-premijer Lazarenko, u SAD-u proglašen krivim za korupciju, pranje novca i prijevaru, a bori se i protiv izručenja Ukrajini pod optužbom za zloupotrebu ovlasti slanje milijardi dolara u inožemstvo. Njezin je muž Aleksander proveo dvije godine skrivajući se u inožemstvu u nastojanju da izbjegne zatvor zbog kaznenih djela koje je počinio kao član Uprave Jedinstvenih energetskih sustava, a optužbe su usmjerene i na njegovog oca Genadija Timošenka.

Nakon Narančaste revolucije, 28. siječnja 2005., ukrajinski su tužitelji pristali zatvoriti slučajeve protiv nje i njezine obitelji zbog nedostatka dokaza. Prema mišljenju većine, unatoč njezinoj dvojbenoj prošlosti, njezin je prelazak iz oligarhije u reformističke snage ipak bio iskren. Kad je proglašen predsjednikom, Juščenko ju je imenovao premijerkom, na temelju svoga predizbornog obećanja da će joj dodijeliti tu dužnost pobijedi li na izborima. Iako je još nedostajala ratifikacija u parlamentu, ona je skromno primijetila da su njezini izgledi za ratifikaciju ‘stopostotni’. Skromnost joj nije među vrlinama, o čemu svjedoči i njezin internetski portal. Posjetiteljima je postavljeno pitanje: ‘U kojoj će ulozi Julija Timošenko biti najdjelotvornija?’, a četiri ponuđena odgovora glase: ‘Predsjednik’, ‘Premijer’, ‘Predsjednik parlamenta’ i ‘Ostalo’.

Nakon poduljih pregovora o sastavu kabineta, njezino je imenovanje potvrdio Parlament. Međutim, bilo je i nezadovoljstvo raspalo samo sedam mjeseci kasnije, kad su njezinom kabinetu počela škoditi neispunjenja obećanja o reformama. Juščenko se naljutio na nju zbog toga što je odbila braniti neke od njegovih bliskih suradnika od optužbi za korupciju. Prigovorio joj je da joj nedostaje momčadski duh, sugerirajući da je možda sama potakla te optužbe. Kritizirao je njezin premijerski rad, ustvrdivši da je izazvao pad gospodarskog rasta s 12 na 2 posto.

Nakon što je ostavke dalo nekoliko viših vladinih dužnosnika, uključujući zamjenika premijera Mikolu Tomenka i ravnatelja savjeta za sigurnost i obranu Petra Porošenka, predsjednik je raspustio njezinu vladu, nju smijenio i na njezino mjesto postavio Juščenka.

Kad je počeo njezin bunt protiv rusofilskog predsjednika Kučme, Rusija je za Julijom Timošenko u veljači 2001. godine izdala tjeralicu pod optužbom da je u drugoj polovici devedesetih, kao predsjednica plinske kompanije Jedinstveni energetski sustav, potkupila ruskog ministra obrane. Još mjesec dana prije prve runde ukrajinskih predsjedničkih izbora 2004. godine ruski su joj vojni tužitelji poslali poziv na saslušanje. Timošenkovu je optužbu odbacila kao politički motiviranu, ali nalog za njezino uhićenje u Rusiji stajao je sve dok nije uklonjena s mjesta ukrajinskog premijera.

Ruski su tužitelji 26. rujna prošle godine objavili da su povukli tjeralicu za Timošenkovom nakon što se dobrovoljno pojavila u uredu tužitelja u Moskvi.

‘Podstrašila nam je zadovoljavajuće odgovore i pristala sudjelovati u istrazi’, priopćilo je tužiteljstvo.

Njezin je posjet Moskvi držan u tajnosti, ali je bila koordinirana s ruskim vlastima dok je prolazila pored graničnih i carinskih točaka.

‘Namjerno sam dopuštala u Moskvu sad kad me više ne štiti diplomatski imunitet’, rekla je nakon povratka iz Rusije.

Moskva je dugo smatrala Timošenkovu kao pro-tursku političarku, ali nakon njezinog razlaza s Juščenkom počela ju je doživljavati kao moguću protutežu aktualnom ukrajinskom predsjedniku.