Kubanska tranzicija između hrvatskoga i kineskog modela

Bilo bi pretjerano pretpostaviti da su SDP-ovci, koje sam sreo na Kubi, došli nešto naučiti od Fidela Castra. Ali Kubancima bi bilo i te kako korisno čuti koje su sve greške učinjene u tranziciji iz socijalizma u kapitalizam.

S vijet je malen. Pa tako čovjek na Kubi, na odmoristu uz autocestu od Havana prema Trinidadu, sreće SDP-ovce predvođene Matom Crkvencem i Josipom Lekom. Susret sa socijaldemokratima iz Hrvatske u jednoj od posljednjih socijalističkih zemalja može izazvati različite asocijacije.

Naravno, bilo bi pretjerano pretpostaviti da su SDP-ovci došli na Kubu nešto naučiti od Fidela Castra. Ali Kubancima bi bilo i te kako korisno čuti koje su sve greške učinjene u tranziciji iz socijalizma u kapitalizam.

Očigledno je da i Kuba mora na takav put. Samo je pitanje hoće li to biti kontrolirano i uz minimalna lutanja u koja su upadale ostale socijalističke zemlje ili će Kuba proći kroz pakao tranzicijskog čistilišta. Drugim riječima, hoće li to biti postupni proces, kao u Kini, ili ‘pranje prozora sjekirov’ viđeno u zemljama poput Hrvatske ili Rusije.

Da su promjene na Kubi počele potvrđuju mnogi signali. Od vrlo kvalitetnog sustava turizma za strance preko neuglednih ali sve brojnijih fast food prodajnih mjesta koja niču i u dubokoj provinciji, a u režiji novih poduzetnika privatnika, preko subotnjih sklepanih tezgi na kojima se u režiji sive ekonomije prodaje – svježe meso.

Kubanci zaista mogu mnogo naučiti na hrvatskom primjeru. Ima sličnosti u okolnostima. Poput Hrvatske, i Kuba ima jaku dijasporu koja samo čeka da ulovi dio kolača kada krene privatizacija.

Sljedeću sličnu skupinu, koja će se umiješati u zauzimanje startnih pozicija, čine dečki koji tržišna iskustva stječu na vrlo razvijenom svom ili crnom, paralelnom tržištu državne ekonomije.

Već formirane podzemne organizacije imaju brze refleks kada za to dođe vrijeme. Kao i kod nas. Treća skupina na koju se mora računati jesu nasljednici poduzeća i veleposjeda koje je Castro nacionalizirao. Potomak nekad moćne obitelji Insaga živi, primjerice, u Meksiku i vjerojatno računa na povratak barem dijela posjeda šećerne trske.

S obzirom na to da je Kuba jaka partijska država, s jakim sigurnosnim službama, valja očekivati da će se, ugledajući se na sovjetski KGB, i tamošnji sigurnjaci prebaciti na poslovne operacije.

Prije godinu dana The Economist je objavio da je najunosniju turističku mrežu preuzela vojska. Naravno, možda i prije svih treba računati na međunarodni globalni financijski stroj. Kuba je za njega presladak i neodoljiv zalogaj. Krajnje jeftina radna snaga a istodobno vrlo obrazovana, potrošači željni svega a dosad u nemogućnosti da se okoriste blagodatima minusa na tekućim računima, privlačan su izvor ekstraprofita.

Još kad se u sve umiješa MMF, lako je zamišliti scenarij u kojemu se zemlja gura u neo-buzdanu potrošnju, a potom rasprodaju obiteljskog srebra i reforme koje će označiti raspad danas kvalitetnog zdravstvenog i obrazovnog sustava. Priđođa li se svemu da su na Kubi masoni ne samo preživjeli revoluciju nego imaju sve snažniju i otvorenu ulogu u vlasti, Kuba će biti izuzetno zanimljiv slučaj za promatranje.

Vlada daje signale da je svjesna uključivanja u globalizaciju, ali pokušava kopirati kineski model polagane i kontrolirane tranzicije. Zasad je taj proces pod kontrolom.

Ali nakon Castra krajnje je neizvjesno hoće li Kubanci imati sreće ili će proći poput mnogih drugih zemalja koje su se zagubile na putu povratka u kapitalizam.