Nove nadležnosti za zaštitu prava na sudjenje u razumnom roku

Točno je da zaštita prava na suđenje u razumnom roku više nije u nadležnosti Ustavnog suda Republike Hrvatske, kako je bilo propisano Ustavnim zakonom o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, a u provedbi Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Riječ je o promjeni koja se dogodila s novim Zakonom o sudovima, a potaknuta je velikim brojem ustavnih tužbi (više tisuća predmeta) koje su doslovno zatrpane Ustavnim sudom te imale stalan trend rasta. Prijetilo je to svojevrsnim apsurdom – da se pred Ustavnim sudom počnu pokretati ustavno-sudski postupci zbog zaštite prava na suđenje u razumnom roku baš pred tim sudom. Iako postoje velike primjedbe u stručnoj javnosti, prema kojima nije moguće jednim ‘običnim’ zakonom kao što je Zakon o sudovima mijenjati Ustavni zakon, novo rješenje se ipak već provodi u praksi. Treba naglasiti da se svi oni postupci koji su pokrenuti prema ranijem propisu trebaju riješiti po starom propisu, dakle na njih se novi propis neće primijeniti.

U Zakonu o sudovima ta materija je riješena u čl. 27.-28., i to tako da se promijenila nadležnost suda koji odlučuje, pri čemu je izrijekom naglašeno da je riječ o hitnom postupku. Konkretno, nadležan je neposredno viši sud u odnosu na sud za koji stranka smatra da nije odlučio u razumnom roku o njezinim pravima ili obvezi, o sumnji ili opušteni za kažnjivo djelo.

Ako je riječ o primjedbi na postupak koji je u tijeku pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, Visokim prekršajnim sudom Republike Hrvatske ili Upravnim sudom Republike Hrvatske, nadležan je za postupanje Vrhovni sud Republike Hrvatske. Protiv rješenja o zahtjevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku može se u roku do 15 dana podnijeti žalba Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, a protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske žalba nije dopuštena, ali se može pokrenuti ustavna tužba.

Ako se zaštita traži radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske, nadležan je Ustavni sud Republike Hrvatske.

Teško je odgovoriti na pitanje što je pravedno, a što nepravedno u odnosu na propis koji je već po svojoj naravi takav da je odstupio od pravednih rješenja, ako podemo od toga da je pravedno da ukupna naknada koja se priznaje bude ravnomjerno raspoređena. Dostatno je prisjetiti se stalnih i dobro organiziranih prosvjeda nositelja stanarskih prava na nacionaliziranim stanovima koji su napokon urodili plodom i te osobe su dobile pravo na otkup, a bivši vlasnici pravo na naknadu u vrijednosti koja je, slobodno se može kazati, simbolična. Riječ je o vrijednosti koja se okvirno i uprosjećeno kreće oko 10 posto tržišne, a i takva se ne isplaćuje odjednom nego 25 posto u roku od šest mjeseci od pravomoćnosti rješenja o povratu, a ostatak u 20 godina u jednakim polugodišnjim ratama (ako se netko odluči na kapitalizaciju odnosno prijevremenu naplatu tada taj i tako malen iznos postaje još daleko manji).

Ogromna je razlika između onih prijašnjih vlasnika koji ostvare pravo na povrat u naravi i onih koje se obeštećuju na drugi način odnosno u drugom obliku. Radi se o razlikama koje je možda najbolje i najlakše vidjeti na poslovnim prostorima.

Ako je riječ o povratu u naravi, tada se radi (a uvijek su to elitne lokacije, jer druge u vrijeme oduzimanja nisu ni postojale) o vrijednosti koja ponekad dostiže (npr. na splitskoj Rivi) i iznose od 30.000 eura po metru kvadratnom. Ako takav povrat nije moguć (npr. zbog stečenih prava trećih, jer prostor više ne postoji…), vrijednosni izraz onoga što se dobije neusporedivo je manji. Još su možda veće razlike kod zemljišta, za koje je, ako nema povrata u naravi, vrijednost praktično uvredljiva. Naprotiv, ako je to slučaj povrata u naravi, tada se radi o velikim vrijednostima, pri čemu je nažalost jako loš i stav naplate onoga što je država ili društvo u međuvremenu uložilo u povećanje vrijednosti (i) te nekretnine.

Treba naglasiti da ni onaj tko je po navedenom zakonu najbolje prošao još uvijek nije ni približno dobio ono što mu je oduzimanjem oduzeto, a to je pedesetak godina iskorištavanja npr. stana, poslovnog prostora ili zemljišta. Dakle, i te osobe su oštećene i nepravda nije potpuno ispravljena, ali je ispravljena daleko više i bolje nego kod onih koji ne ostvare pravo na povrat u naravi.

Jedini onaj tko može mjerodavno utvrditi i odlučiti je li nešto u skladu s Ustavom je Ustavni sud Republike Hrvatske. Na niz pokušaja ‘rušenja’ cijelog zakona taj sud je negativno odgovorio, makar je proglasio neustavnim neka rješenja (npr. ona o prvokupu kod stanova koje otkupi zaštićeni najmoprimac). No, o zakonu i njegovoj (ne)provedivosti dostatno govori i službeni podatak prema kojemu punih deset godina nakon stupanja na snagu nije riješeno ni 50 posto postavljenih zahtjeva.