Silvana Božić, Caib Invest

Tržište kapitala iščekuje Inine dionice. No, budu li ponuđene građanima, neće odmah biti na burzi u prvoj kotaciji, što znači da ih mirovinski fondovi neće moći kupovati, strahuju fond menadžeri.

U našem poslu znanje je potrebno, jer ulaganje u vrijednosne papire nije kao ulaganje novca u kockarnici. Treba znati iščitavati financijska izvješća i otkriti što je ušminkano. Moglo bi se dogoditi da sada Pliva, pa odmah zatim Ina, kreiraju sentiment koji će povećati povjerenje u domaće tržište. Djelomično ta tvrdnja stoji: da, ovisimo o menadžerima čije dionice kupujemo, a ako će pojedina dionica porasti, što je pak rezultat dobro vođene kompanije, i naš će fond imati bolji prinos. No, ne biraju svi fondovi iste dionice, jer onda bi im i prinosi bili jednaki, a nisu. Da proizvedemo dobar proizvod moramo imati dobru kombinaciju vrijednosnih papira te znati kada nešto dodati i oduzeti.

Djelomično ovisimo o menadžerima čije dionice kupujemo, a ako pojedina dionica poraste, što je rezultat dobro vođene kompanije, i naš će fond imati bolji prinos. Nije svejedno što se događa s cijenom obveznica ili tečajem. Niti pritužbe nekih sudionika tržišta da smo mogli raditi bolje ne stoje, jer u pet godina otkad su mirovinski fondovi počeli poslovati stvorili smo nemali prinos od osam posto.

Kao i u svakom drugom poslu, i u našem je potrebno znanje, jer ulaganje u vrijednosne papire nije kao ulaganje novca u kockarnici, u kojoj se igra na sreću. Kako bismo što bolje bili upućeni i predvidjeli situaciju s, primjerice, pojedinom dionicom, moramo svakodnevno pratiti pokazatelje cjelokupnoga gospodarstva, politički i makroekonomski okvir zemlje te naravno i kompanije čije dionice namjeravamo kupiti. No, potrebno je i vješto znanje za iščitavanje financijskog izvješća kompanije, odnosno utvrditi je li riječ o stvarnim ili ‘ušminkanim’ pokazateljima, ili je, pak, nešto prikriveno. A s obzirom na to da se vrijednosni papiri kupuju i prodaju svaki dan, kao što se i situacija na tržištu svakodnevno mijenja, ‘spavanja’ nema.

Za fond menadžere i njihove suradnike nema. A sve u cilju što manje rizičnosti, odnosno boljeg prinosa za ulagače. Svaki fond menadžer treba znati u što je novac i u kojem trenutku najbolje uložiti. Istina je da trenutačno, kad je domaća fond industrija još u razvojnoj fazi, rezultati nisu u tolikoj mjeri vidljivi. Može se reći da su u boljoj poziciji fondovi osnovani unutar pojedine bankarske grupacije, jer je velik dio novca s računa tih banaka prebačen na nagovor bankara u fondove, što znači da automatski ti fondovi i imaju veću imovinu od fondova koje nisu osnovale financijske grupe unutar kojih posluju i banke. Kad se taj trend zaustavi, onda će i jače doći do izražaja uspješnost pojedinog fonda.

Briga kamo ulagati nije naravno niti u nadležnosti jednog čovjeka, niti ekipa tog fonda. U što će se novac uložiti ovisi o cijelom istraživačkom sektoru matične banke Intese, zatim istraživanja i drugih stranih banaka te na temelju globalnih pokazatelja tržišta. Istraživanje tržišta usporedo se radi na mikro i makro razini. Ekonomija je živa, pa smo svakodnevno bombardirani podacima, a koji manje ili više mogu utjecati na naše odluke ulaganja.

Fond i portfolio menadžeri moraju dobro prepoznati financijska izvješća pojedinih tvrtki u čije dionice misle ulagati. U vezi s time, teža je situacija na domaćem tržištu, nego u inozemstvu, a s obzirom na to da je u Hrvatskoj još tržište kapitala nerazvijeno. Odnosno velik dio tvrtki unutar JDD kotacije još su sklone nedavanju potpunih financijskih izvještaja o poslovanju, nego tek potrebnog minimuma, a koji nije dovoljan da bi se prepoznalo stvarno poslovanje tvrtke. Za sada je u našoj zemlji i komunikacija s menadžerima kompanija skromna, što dodatno limitira saznanja o poslovanju tvrtke, ali i uvjerenost fonda da je izabrao dobru dionicu. Na stranim tržištima, pak, standardi izvještavanja i komunikacije s investicijskom publikom razrađeniji su i imaju dulju tradiciju.

Razlog što je u nekim krugovima posao fond menadžera lakše shvaćen jest i velika ekspanzija fondova u posljednjih dvije do tri godine. Shvaćanja su ako je nešto lako osnovati da automatski nije niti teško time upravljati. Rast fondovske industrije odnosi se prije svega na otvorene investicijske fondove, kojih sada na tržištu ima oko 60. Niti taj broj nije velik. Koliko god smo narasli, istodobno smo tek i ‘zagrebli’ u cijelu priču. Smatra da će razvoj fondova u budućnosti u velikoj mjeri ovisiti o bankama. Jer velik se dio štednje iz banke na nagovor tamošnjih zaposlenika prebacuje u fondove.

Još do prije nekoliko godina moglo se je reći da fond menadžeri mogu ulagati kroz poznate zakone na tržištu. Sada više nije tako. Posljednjih godina na tržištima je sve prisutan tzv. sentiment indikator. Odnosno dok je ranije bilo gotovo pravilo da u slučaju kad tržište dionica raste, tržište obveznica pada, sada ‘sentiment’ izaziva to da reakcija nekog investitora na previsoku cijenu pojedine obveznice automatski povuče i ostane na prodaju obveznica te na taj način spuste tržište obveznica. Na našem bi se tržištu moglo dogoditi da sada Pliva, pa odmah zatim Ina kreiraju sentiment koji će povećati povjerenje u domaće tržište.

Ako se dogodi da te dvije dionice ‘eksplodiraju’, mogli bismo kompenzirati pad prinosa obveznica. Naime, rast kamatne stope ECB, kojemu se niti ne naslućuje kraj ciklusa, najviše problema donosi cijeni obveznica. Tako da bi se trenutačno moglo reći da je i najizazovnije upravljati obvezničkim fondom. Novčanim je fondovima vjerojatno najlakše upravljati i oni bi trebali imati prinose ne manji od tri posto. Nakon uvođenja obrnutih repo aukcija, čime smo dobili referentnu kamatnu stopu, više je reda na novčanom tržištu.

To što imamo formulu, odnosno okvir po kojem moramo ulagati nismo krivi mi i već dulje zahtijevamo da se on promijeni, što je ujedno najčešći zahtjev mirovinskih fondova. Prije svega, zahtjev je da nam Hanfa dozvoli ulaganje u dionice iz JDD kotacije, jer među njima ima kvalitetnih i likvidnih dionica, poput dionice Končara ili Adrisa. Ne bismo se bunili niti protiv malo više kreativnosti. Naime, mirovinski fondovi su strogog ograničenja zakonom gdje uložiti, a možda bi nam barem pet posto ulaganja po slobodnom izboru dobro došlo. Ovako, pokušavamo napraviti najbolje u okvirima koji su nam zadani, a oni su ograničeni. Tako nam je, primjerice, 30 posto imovine dozvoljeno uložiti u dionice prve kotacije na burzi. A njih gotovo nema. Bilo bi nam i lakše da možemo uložiti više od pet posto u dionicu pojedine tvrtke.

Investicijski fondovi su po tom pitanju u boljoj poziciji, jer za njih ograničenja poput JDD kotacije nema. Najveći dio fond menadžera investicijskih fondova, za razliku od mirovinskih, nema zato niti prigovor na zadani okvir ulaganja. Noršić kaže da su zadovoljni i nedavnim izmjenama zakona, jer je uostalom prvi put Samodol kod izrade zakona okupio oko sebe ljude iz struke. Noršić jedino izdvaja poželjnim da im se omogućiti ulaganje u venture fondove, s obzirom na to da ti rizični fondovi mogu omogućiti kvalitetno financiranje poduzetničkih inicijativa. U drugoj bi se fazi generirala inicijalna javna ponuda dionica tih kompanija, a što bi moglo stvoriti novu Plivu ili Tesla na tržištu.

Svi fond menadžeri isčekuju uvrštenje novih dionica na burzu. Trenutačno dionicu Ine. No, potom i HEP-a, Janafa, Hrvatske poštanske banke… 4-5 dionica u prvoj kotaciji bilo bi zadovoljavajuće za domaće institucionalne investitore, kažu.

Sada se čeka Inina dionica. Nikako ne bismo voljeli vidjeti da domaći investitori, prije svega fondovi, ne dobiju Ininih dionica koliko žele, kažu fond menadžeri. A to bi se moglo dogoditi ako Hanfa ne riješi tijek javne ponude. Jer ako će se Inine dionice ponuditi građanima, kako je najavljen, one neće odmah biti na burzi u prvoj kotaciji, što znači da ih mirovinski fondovi neće moći kupovati. Također ne bi bilo u redu da se veći dio dionica Ine izlista na stranoj burzi, pa da i na taj način ne dobijemo željenu količinu dionica. Imali smo već sličnih primjera kod izdavanja državnih obveznica, podsjeća Štimac.

Upis je bio uspješan, a mi nismo mogli dobiti željenu količinu. Zato se pitam je li državi bolje da premije dobiju stranci, a ne domaći fondovi? Ili zašto državi nikako nije u interesu da izlista dionice na burzu? Jer formula je jednostavna, fondovima takve dionice trebaju, što znači da bi i oni bili glavni ulagači, odnosno građani koji su povjerili novac u fondove. Izkazom na burzu vrijednost bi tih dionica rasla, pa tako i prinos građana. Posebno se pritom naglasak može dati na mirovinske fondove, jer tamo dio građana po obvezi novac izdvaja za buduću mirovinu. Ulaganjem u dobre dionice na burzi i državi bi trebalo biti u interesu da fondovi ostvare bolji prinosi, odnosno da građani imaju više novca u budućnosti.

Mirovinski fondovi povjeren je novac, oni su zaduženi brinuti za njega, stvarati prinose. No istodobno, s obzirom se da je riječ o novcu ljudi koji će im u budućnosti biti mirovina, čudno je da država premalo brige vodi o mogućnostima ulaganja. Prije svega da ne prihvati više dionica uvrstiti na burzu, znajući da domaćih investitora koji imaju novac za kupnju tih dionica ima. Dionica takvih kompanija postala bi transparentnija, vrijednost bi joj rasla, a na taj način i prinosi građanima koji novac izdvajaju u mirovinske fondove. Znači, motiv je jasan – imovinu koju dobijemo od članova moramo uvećati. Istodobno bi se zadovoljio i tako česti prigovor da su tvrtke u rukama stranaca. Na ovaj način ne bi bile. Neposredno bi njihovi vlasnici postali građani. Mirovinski fondovi ograničeni su na izloženost jednoj tvrtki do najviše pet posto. Ako bi sva četiri fonda koja djeluju na tržištu po pet posto uložili u jednu tvrtku, imali bi ukupno 20 posto vlasništva u njoj. Odnosno taj bi udjel bio u domaćim rukama. Osim toga, bilo bi vrlo dobro da u Nadzornom odboru te tvrtke tada bude i predstavnik mirovinskog fonda, jer tada bi se spojila dva različita razmišljanja – koja bi svakako povećala uspjeh tvrtke.