Percepacija javnosti o petnaest godina privatizacije u Hrvatskoj daleko je od pozitivne. Najekstremniji idu toliko daleko da upiru prstom na privatizaciju kao ključni izvor svega kriminala, gospodarskih neuspjeha, socijalnih nepravdi, itd., dok i oni najbenigniji ipak priznaju da su se u sklopu procesa privatizacije barem neke stvari mogle kvalitetnije odraditi. Tranzičija, koja će konačno definirati ulogu države u tržišnom gospodarstvu kojemu težimo, još traje i još nam valja uspješno razriješiti brojne složene tranzičije probleme. Bilo bi lijepo kad bismo mogli učiti samo na tuđim pogreškama, ali kad se već povijest ne može promijeniti, mogli bismo iskoristiti svu raskoš privatizacijskih bisera i možda ipak nešto naučiti iz vlastitih pogrešaka.
Manji dio problema krije se u nerazmjeru između proklamiranih i stvarnih ciljeva privatizacije: prečesto je naglasak na socijalnim pitanjima poput očuvanja radnih mjesta koja su u mnogim slučajevima u funkciji socijalne pomoći, a ne tržišne uspješnosti i stvaranja novih vrijednosti. Ključni problem nije ni u kriminalu i korištenju privatizacije kao dobrodošle metode naplate političke moci. Tu je ipak riječ o kolateralnoj šteti koja će kad-tad doći na naplatu svojim akterima, jer i pravosuđe će jednoga dana funkcionirati bolje nego danas, a i birače se ne može vječno zavaravati. No, upravo ti neslavlji primjeri ukazuju i onima bez imalo ekonomske intuicije na ključni problem. Mogućih političkih motiviranih određivanja vrijednosti uz sumnjivu alokaciju, kao ni niza neobjašnjivo štetnih privatizacijskih odluka u kojima su s(p)retne i poduzetni iskoristili svoje prilike ne bi moglo biti da to nije omogućeno i poticano samim ekonomskim ‘osmišljavanjem’ metoda alokacije i određivanja cijena kao i cjelokupnim zakonodavnim okruženjem koje je trebalo regulirati privatizacijska pravila igre.
Zato, ako već tražite privatizacijske krivce, ne treba ih tražiti među onima koji su maksimalizirali svoje profite i iskoristili ponuđeno, nego među ekonomskim i pravnim ‘stručnjacima’ koji su autorski potpisali privatizaciju na hrvatski način. S ekonomske strane, kad su ciljevi jasno definirani, čak i ako je jedan od njih rješavanje socijalnih pitanja, metode određivanja cijene i optimalne alokacije tehnička su stvar. Dizajn optimalnih alokacijskih mehanizama predmet je tisuća znanstvenih radova, a i nekoliko je Nobelovih nagrada iz ekonomskih znanosti dodijeljeno za znanstvene doprinose posredno ili neposredno vezane uz tu temu. Drugim riječima, nije riječ o ezoteriji o kojoj rijetki nešto znaju, nego o dobro poznatoj tematici. Npr., diskrecijsko i komisijsko odlučivanje kakvo se kontinuirano primjenjuje u Hrvatskom fondu za privatizaciju, od odluka što kada i kako privatizirati do odluka Upravnog odbora, i na osnovi teorije i na osnovi svih iskustava jedan je od najgorih oblika odlučivanja. Netransparentnost takvog odlučivanja negativno utječe na povjerenje u kvalitetu i optimalnost odluka, pa samim tim rezultira povećanim rizikom, nižim cijenama i neefikasnim alokacijama.
