Mijo Vladić osnovao je tvrtku za spajanje furnira nakon što je belgijskome industrijalcu pomagao popraviti automobil na cesti. Iz poznanstva se razvilo prijateljstvo, a potom i poslovna suradnja.
Stalnim vraćanjem dobiti u razvoj tehnologije i zapošljavanje mladih stručnjaka Projektgradnja je izrasla u tvrtku koja samostalno može sagraditi najzahtjevnije objekte. Građe sve što kupci traže, od stambenih naselja, osnovnih škola i sportskih dvorana do industrijskih i poslovnih zdanja diljem Hrvatske. Medijski i politički neprimjetan, Čugura ničim ne odaje da ga je poslovni uspjeh promijenio. U naponu snage nema vremena ni za zimska skijanja ni za lješkarenja na moru. Potomak doseljenika u Staro Topolje svaki dan na gradilištima gazi po blatu i vodi. Bez tajkunske ‘vožnje bicikla’ Čugura je svjestan ostvarivosti svoje poslovne vizije: za dvije godine još moćnije, potpuno tehnološki i kadrovski zaokružene tvrtke sa 600 zaposlenih i s vlastitim inženjeringom.
Rijekom, gotovo pravi ‘holivudska’ poslovni san na posavski način usnuo je poznati poljoprivrednik iz Oprisavaca Mijo Vladić. Uz posavsku magistralu danas se širi Vladićevo poslovno carstvo iz kojeg na zapadnoeuropsko tržište godišnje odlazi robe vrijedne desetke milijuna eura. Sve je počelo 1988., slučajnim…
Samo neupućene iznenadilo je prestižno priznanje HGK za najbolju srednju veliku tvrtku koje se ove godine našlo u rukama direktora Kompenzatora Danijela Brajdića. Ne samo na osnovi ostvarene dobiti, rasta prihoda i čak 90-postotnog izvoza u 37 zemalja svijeta, Kompenzatori su po mnogo čemu nedostižni uzor. Nastali 1974. kao prvi joint venture u bivšoj državi, zahvaljujući ulaganju Đakovića i britanskog Teddingtona, izgradili su imidž jednog od vodećih svjetskih proizvođača kompenzatora ugrađenih u sve hrvatske brodove, sibirski plinovod, termoelektrane u SAD-u i u japansku Toshiba. Primjer su i pozitivne privatizacije u kojoj su odlaskom Britanaca i prodajom udjela Holdinga vlasnicima postali menadžeri predvođeni dugogodišnjim direktorom, mladolikim veteranom Danijelom Brajdićem. Stalno šireći proizvodnju, u ambicioznom razvojnom planu do kraja iduće godine namjerava po zaposlenome ostvariti prihod od 50 tisuća eura!
Među rijetkim hvaljenim prodajama stranom strateškom partneru nezaobilazna su Termoenergetska postrojenja u vlasništvu Austrian Energyja. Sačuvana je proizvodnja energetske opreme kao prepoznatljivog Đakovića branda, a ulazak stranog partnera otvorio je nova tržišta i omogućio razvojni iskorak. Dugogodišnji direktor TEP-a Kazimir Grgurić, izdržljivošću mačke, preživio je sve vlasničke promjene zadržavši poziciju člana Uprave.
Direktori Đakovićevih montažerskih tvrtki među onima su koji ove godine priželjkuju da im privatizacija udahne novi vjetar u leđa. Najmnogoljudniju Montažu Darko Katić je nakon brodoloma s Babcockom izveo na mirno more osiguravši uz tradicionalno najjače poslovno sidro u Njemačkoj i nove luke u Austriji, Norveškoj, Finskoj, Tunisu i Libanu. Više od polovine planiranog prihoda od 60 milijuna eura montažeri će donijeti iz svijeta dokazujući da je brodskim zavarivačima i bravarima teško naći premača. Nakon što je deset godina umješno upravljao Elektromontom i stekao povjerenje većinskoga državnog vlasnika, Zdravko Stipetić dobio je u ruke i kormilo krovnog Holdinga. Ova će godina sigurno biti prijelomna za Đakovićevu grupaciju zbog neizbježne privatizacije u kojoj će se koristiti različiti modeli, a Stipetić zasigurno priželjkuje radničko dioničarstvo prema ESOP-u.
U javnosti početkom devedesetih poznat kao bivši predsjednik Đakovićeva sindikata, Šime Buzov uspio je, tvrde bolje upućeni, uz podršku legendarnog direktora Milovića, od Đako-
Jenko Zovak tri je godine figurirao kao suvlasnik Slavonije DI i ostao bez ičega nakon što je puklo partnerstvo s ortakom iz Svete Nedelje. Tvrdi da ga je partner besramno pokrao i ostaje mu tek da se uzda u učinkovitost pravne države.
Brodski Slavonijatrans više vozi u transu nego diljem Slavonije. Rijekad je primjer kako lokalna Uprava može upropastiti nekoć pro-pulzivnu tvrtku koja je prije 20 godina imala 600 zaposlenih, a sada ih je šest puta manje. Nevolje Slavonijatransa i njegova direktora Stjepana Furlana počele su još 1991., kada ih je brodsko općina proglasila javnim poduzećem iako većina djelatnosti (teretni promet, remont, trgovina, turizam) nije komunalna.
Iako formalno u vlasništvu grada i općina, unistavan je nizom nelogičnih odluka, od davanja komercijalnog popusta na cijenu mjesečnih karti, iako javni linijski prijevoz nikad nije bio subvencioniran, do raspisivanja natječaja županije za prigradske linije suprotno Zakonu o komunalnom gospodarstvu i omogućavanju nelegalnom rada drugim prijevoznici. Sve je kulminiralo neizdavanjem rješenja o pretvorbi većinski tržišnih djelatnosti i onemogućavanjem radnika da kupe dionice. Račun je ipak stigao na naplatu i na posljednjoj skupštini na teret temeljnoga kapitala otpisano je 17 milijuna kuna gubitaka, pa tvrtki prijeti stečajni ponor. Da za državu definitivno nije poduzetništvo potvrđuje i primjer Sušionice povrća i voća iz Vrpolja. U početku hvaljen primjer javnog partnerstva Županije, Ministarstva poljoprivrede, Dakovića i Vrpolja, ubrzo se pokazao čistim promašajem. Najmanje krivice za to snosi sadašnja članica Uprave Ljiljana Nikšić, koja je ostala sama na vjetrometini. Hoće li neodlučnost vlasnika i tu tvrtnicu otjerati u stečaj?