NORDIJSKA KRALJEVSKA LIGA KAO UZOR MOGUĆEGA NOVOGA REGIONALNOG NATJECANJA

Kao svoju zadnju riječ na hrvatskoj nogometnoj sceni, a možda i Zdravko Mamić osmisli suvislu strategiju stvaranja čvrstog Dinama, bez dizanja prašine nakon svake slabije utakmice.

Posljednji je hrvatski klub koji je u Europi dočekao proljeće Varteks, koji se 1998./99. plasirao u četvrtfinale Kupa pobjednika kupova, ali za to su mu bila potrebna samo dva kola, a konkurencija u tom natjecanju bila je već vrlo slaba, pa je to natjecanje od 1999. ‘utopljeno’ u prošireni Kup Uefe. No, prodor Hrvata u Ligu prvaka obična je iluzija, jer europski nogometni kupovi nisu strukturirani tako da bi nekomercijalne momčadi s istoka kontinenta mogle doći u priliku ometati bogate klubove u njihovom međusobnom razigravanju i gomilanju.

Varteks je posljednji hrvatski klub koji je dočekao proljeće u Europi, prije sedam godina, u slaboj konkurenciji već odumirućeg Kupa pobjednika kupova dan za drugim ispadaju iz Uefinih kupova, a nikako da se netko dosjeti gomilu slobodnih termina popuniti zanimljivim sadržajima, primjerice organiziranjem međusobnih utakmica! Razumljivo je da bi svatko rado igrao u ligi u kojoj sudjeluju Barcelona, Milan, Bayern i Manchester United, ali dvojba ‘Liga prvaka ili ništa’ ima jednostavno i predvidljivo rješenje – ‘ništa’.

Nordijci bi prema načinu na koji uređuju život trebali biti uzor svim ostalim narodima, a od njihovog bi stila organizacije nogometa i Hrvatska mogla štošta naučiti. Od 2004. najbolji klubovi kraljevina Švedske, Danske i Norveške igraju Royal League (Kraljevsku ligu). Liga, s kojom se Uefa suglasila, uspješno je privela kraju drugu sezonu, unatoč tome što se održava u zimskoj pauzi u Švedskoj i Norveškoj, a usred sezone u Danskoj. Ni taj nesklad niti vremenske prilike koje su u nordijskim krajevima nepovoljnije nego u Podunavlju ne priječe vodeće klube triju kraljevina da održavaju zanimljivo natjecanje. Pravo nastupa imaju po četiri najbolje plasirane klube iz Norveške, Švedske i Danske. Dvanaest je sudionika isprva razvrstano u tri skupine po četiri momčadi, koje igraju po šest kola. U četvrtfinale ulaze dvije najbolje plasirane momčadi iz svake grupe te dvije najbolje treće – ukupno osam. Natjecanje se nastavlja nokaut sustavom, kroz četvrtfinale i polufinale, sve do jedne finalne utakmice. Klubovi se po skupinama ždrijebaju dirigirano, tako da dvije najbolje momčadi iz iste zemlje igraju u istoj skupini, a ostale dvije u dvije različite skupine.

Prva je sezona počela 11. studenoga 2004., a završila 26. svibnja 2005. pobjedom FC København nad švedskim IFK Göteborgom. Ove je godine sezona završila ranije, 6. travnja, a FC København je obranio naslov svladavši norveški Lillestrøm 1:0. Sudionici Royal Leaguea nisu nikakvi ‘jazavci’, jer nordijski klubovi uključuju i dvostrukog pobjednika Kupa Uefa Göteborg, finalista Kupa prvaka Malmö, stalnog sudionika Lige prvaka Rosenborg, polufinalista Kupa Uefa Brøndby itd. – momčadi, dakle, koje nadmašuju domete hrvatskih vodećih klubova.

Podunavske zemlje, nazovimo ih tako s obzirom na to da dijelom zahvaćaju Balkan, dijelom srednju Europu, također bi mogle sastaviti lijepo i isplativo natjecanje, koje bi navijačima, televiziji i sponzorima popunilo dugu stanku između međunarodnih nastupa, koja u slučaju hrvatskih klubova traje otprilike 11 mjeseci. Jezgro podunavske lige sačinjavali bi klubovi iz Hrvatske i Mađarske, čije je nogometno savezništvo već iskočilo.

Temeljne odrednice regionalne lige uključuju da nacionalna prvenstva moraju ostati netaknuta i moraju se protezati na cijelu natjecateljsku sezonu, sudionici regionalne lige sudjeluju u državnim prvenstvima od početka do kraja, isto vrijedi i za državne kupove, s time da je poželjno smanjenje formata, primjerice odigravanje po jedne utakmice od prvoga kola do finala. Regionalno natjecanje može se održavati radnim danom od kasne jeseni do kasnog proljeća, u terminima Uefinih natjecanja.

U podunavskoj bi se ligi moglo natjecati 16 momčadi na temelju plasmana u nacionalnim ligama iz prethodne sezone ili na poziv organizatora. Bilo bi potrebno šest termina za grupno natjecanje te još šest za četvrtfinale, polufinale i finale na dvije utakmice. Natjecanje bi moglo početi sredinom veljače i završiti potkraj svibnja, a iznimno bi moglo početi i u studenome.

Podunavska liga nema smisla bez srpskih klubova, a tvrdnja da sa Zvezdom i Partizanom ne možemo igrati jer se međusobno ne volimo u potpunoj je suprotnosti s tržišnim interesima klubova obiju država. Najveće su nogometne fešte baš one između klubova i država koje se najmanje vole, jer u sportu vrijedi uzrečica: ‘Tko se ne voli, namlati najviše para’. Zar ne igra kataklonska Barcelona protiv ‘okupatora’ Real, ‘potlačeni’ katolički Celtic protiv protestantskih ‘vladara’ Rangersa, ‘obespravljeni’ Marseille protiv ‘centralističkog’ Paris SG-a, flamanski Club Brugge protiv valonskog Standarda, padanski Milan i Juve protiv talijanskih Rome i Lazija itd., da ne spominjemo dvoboje reprezentacije Njemačke protiv svojih bivših žrtava Nizozemske, Danske, Francuske, Češke…

Nadmetanje Crvene zvezde i Partizana u ligi s Hrvatima isključivo je sigurno pitanje koje se može riješiti mjerama uz sprječavanje huligana. Bosanski klubovi i eventualno slovenski Maribor mogli bi zaokružiti temeljnu postavu Podunavske lige, dok bi teže bilo privući znatno imucnije austrijske i češke klubove, koji se sigurno ne doživljavaju pripadnicima istoga gospodarskog miljea kojemu pripadaju, primjerice, Hrvatska, Mađarska i Srbija.