Pobjeđuju oni koji su najsličniji Milanu Bandiću

Pobjednicima je zajedničko što svojim biračima šalju uvjerljivu poruku da su spremni raditi za njihovu dobrobit najbolje što mogu.

Birači su u političkom razvoju pretekli i Ivicu i Ivu. I dok se Račan i Sanader spore oko toga koji je pobijedio na ponovljenim lokalnim izborima: HDZ-a u ukupnom postotku, što zvuči veoma neuvjerljivo, ili SDP kao trend, što je tek na prvi pogled uvjerljivo, pravi pobjednik bezbržno slavi u požeškom lunaparku. Požeški gradonačelnik Zdravko Ronko, koji je sad osvojio i županiju prekinuvši petnaestogodišnju vladavinu HDZ-a, predstavlja najjaču poruku nedjeljnih izbora, baš kao i njegov pandan na jugu, u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, kontroverzni poduzetnik i HDZ-ov izgnanik Stipe Gabrić-Jambo. No istinski utemeljitelj trenda je ipak zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, koji bi, da je to praktično izvedivo, mogao biti pobjednik bilo kojih lokalnih izbora u bilo kojem gradu ili županiji.

Zajedničko im je što svojim biračima šalju uvjerljivu poruku da su spremni raditi za njihovu dobrobit, najbolje što mogu, a ne da su spremni vladati bolje nego oni drugi. Te poruke svaka stranka koja ozbiljno razmišlja o pobjedi, bilo na lokalnim, bilo na parlamentarnim izborima, ubuduće mora imati na umu. Izbori u Požeško-slavonskoj i Dubrovačko-neretvanskoj županiji najava su novog političkog trenda. Dok su, medijski najeksploziraniji, izbori u Velikoj Gorici tek puko ponavljanje starih izbornih obrazaca. U njima je, doduše, Vesna Škare-Ožbolt pomrsila račune SDP-u i HDZ-u, ali nije pritom dugoročno olakšala niti ojačala vlastitu političku poziciju, niti se u velikoj Gorici dogodilo ista politički novo.

Ni Zdravko Ronko, a još manje Stipe Gabrić-Jambo, nisu dosegnuli planirane uspjehe političkih stranaka. Nije Ivica Račan profilirao SDP tako da njegov zaštitni znak bude Ronko. Ali bio je dovoljno politički lukav, ili premalo energičan da ‘odjene’ u klasičnu SDP-ovu uniformu Ronka i prilagodi ga stranačkim kanonima koje bi mu oštro i bespogovorno, u maniri glavnoga partijskog komesara, propisala Željka Antunović. Već ga je pustio da tako osoben i neuniformiran radi u Požegi (i) za njega, često na rubu kontroverzi i… Da na izborima donosi pobjede stranci. I sad je Račan u prednosti u odnosu na Sanadera. Može tek stišati kome-sarske tonove iz centrale ili irritirantna i tako arha-ična ideološka dociranja Željke Antunović zamijeni-ti mnogo suvremenijim izričajem mladih političara poput Zorana Milanovića te pustiti da mu stranku za sljedeće parlamentarne izbore profiliraju ‘samoni-kli’, lokalno uspješni i osobeni gradonačelnici i župa-ni.

Na lokalnoj razini, na periferiji anemičnog SDP-a, Račanu se gotovo ‘samoniklo’ stvorio kadrovski potencijal za modernu političku stranku. Ima igrače za pobjedničku ekipu, koja ima rezultate tamo gdje ih birači najbolje vide – u svome susjedstvu. Pitanje je samo želi li je Račan prepoznati.

Na lokalnoj razini, na periferiji anemičnog SDP-a, Račanu se gotovo ‘samoniklo’ stvorio kadrovski potencijal za modernu političku stranku. Na istoj razini Sanader takvog potencijala zasad nema.

Političari koji opstaju uza skute stranačkih centrala i iz njih crpe svoj autoritet, nemaju više prođu na izborima.

Ivan Jarnjak svojim osebujnim matematičkim postupcima dokazivao suprotno. Upravo taj nedostatak jakih ljudi na terenu osnovna je slabost Sanaderove stranke, godinu dana prije parlamentarnih izbora. Osobito ako se Račan odluči i usudi u njih krenuti s novom ekipom lokalnih lidera. Kako pak ne zanima osobito je li ono što govore i rade više lijevo ili više desno, već prepoznaju li njihovi birači u tome svoju korist. Koji svoje biračko tijelo ne ka-ne impresionirati imenima važnih ljudi s kojima su se rukovali, nego sustavom zaštite od poplave koji funkcionira, novom školom i projektom razvoja ekološke poljoprivrede. Koji se ne ponašaju kao prodavači ideologija, već kao predsjednici kompanija.