Prebijanje dugova HEP-a i Imotskog

Vlada premijera Zlatka Mateše nije izdvojila DTK mrežu iz temeljnog kapitala HT-a zabunom. Naprotiv, učinjeno je to svjesno i namjerno, na što novinari upozoravaju javnost cijelo desetljeće. Damir Polančec, potpredsjednik Vlade, rekao je pri predstavljanju novog zakona o privatizaciji da se mora utvrditi je li u ugovorima Vlade s Deutsche Telekom AG-om o prodaji Hrvatskih telekomunikacija u temeljni kapital upisana i telekomunikacijska infrastruktura, odnosno distribucijsko – telekomunikacijska kanalizacija (DTK mreža). To se mora utvrditi, rekao je Polančec, međunarodnom arbitražom, priznavši da je (tadašnja) Vlada učinila veliku pogrešku ako u pretvorbi nije izdvojila DTK mrežu iz temeljnog kapitala HT-a.

Dosadašnji tijek rasprave o novom zakonu o privatizaciji, međutim, prijeti da raspravom o zanimljivom prijedlogu radničkog dioničarstva na ‘sporedni kolosijek’ preusmjeri rasprave o kontroli privatizacije i određivanju granice do koje se može ići s privatizacijom u javnom sektoru, odnosno mogu li se privatizirati javna dobra, javna infrastruktura, prirodna i rudna bogatstva, vodotokovi, javne djelatnosti itd.

Rasplet spora između Vlade i Deutsche Telekom AG-a o vlasništvu DTK mreže značajan je zbog predstojeće privatizacije HEP-a, odnosno tvrtki u elektroenergetskom sustavu Hrvatske. Postoje naznake da se ‘ispod stola’ nastoji ponoviti isto što se dogodilo i kod privatizacije HT-a. Iz temeljnog kapitala HEP-a dosad nije u cijelosti izdvojena infrastruktura, koja se kao javno dobro ne bi trebala privatizirati. I u odmaklom postupku privatizacije Ine, osobito nakon što MOL postane većinskim vlasnikom, javljaju se dvojbe o tome tko će odlučivati o eksploataciji prirodnih bogatstava u Hrvatskoj za koje Ina ima koncesije, građani Hrvatske posredstvom Vlade u Zagrebu ili dioničari MOL-a u Budimpešti?

Neistinita je Polančecova tvrdnja da je Vlada učinila veliku pogrešku kad iz temeljnog kapitala HT-a nije izdvojila DTK mrežu. Naprotiv, Vlada premijera Zlatka Mateše svjesno i namjerno DTK mrežu nije izdvojila iz temeljnog kapitala HT-a. Nakon razmjene pisama namjere (tadašnjeg) premijera Zlatka Mateše i Svjetske banke i Svjetske trgovinske organizacije (WTO) o ubrzavanju privatizacije u javnom sektoru, u Poslovnom svijetu Večernjeg lista na stranici 11. pod naslovom Brzopleta privatizacija – najgora rješenje, od 11. prosinca 1996., objavljen je napis o tome kako se privatizirati može samo tvrtka koja se bavi prodajom usluga na infrastrukturi, ali ne i sama infrastruktura.

Otad je isti Poslovni svijet objavio niz napisa prije potpisivanja prvog ugovora o prodaji 35 posto HT-a Deutsche Telekom AG-u, potpisanom 6. listopada 1999. godine. Primjerice, 25. veljače 1998. na 15. stranici napis pod naslovom Državni monopol na opći interes, 28. travnja 1998. na stranici 11. tekst Ina i HEP bez čistih papira, 20. siječnja 1999. na stranici 3. napis Novac od prodaje državnih tvrtki tek u 2000. godini, 28. travnja 1999. na stranici 9. napis Proračunske zakrpe ruše cijenu javnih poduzeća i banaka, 5. svibnja 1999. na stranici 9. tekst Skuplji impulsi – mamac za strane ulagače, itd.

U svim tim napisima prije potpisivanja ugovora Vlade i Deutsche Telekom AG-a problemi su obrađivani sukob interesa u postupku privatizacije javne infrastrukture. A ako su to novinari znali, za to su zasigurno znali i u Vladi. A da su u Vladi to zaista znali, vidi se i po tome što su u radijskim i tv djelatnostima izdvojili infrastrukturu (sustav odašiljača) iz temeljnog kapitala dotad jedinstvene Hrvatske radiotelevizije u zasebno javno poduzeće. Tek nakon toga su radijske i tv frekvencije dane u koncesijski najam i ugovoreno je korištenje sustava odašiljača i veza. Na taj su način odašiljači, kao infrastruktura od općeg interesa, izuzeti iz postupka privatizacije.

Pune tri godine prije potpisivanja ugovora o prodaji HT-a Deutsche Telekom AG-u u napisu Brzopleta privatizacija – najgora rješenje razmatrala se mogućnost restrukturiranja DTK mreže u više funkcionalnih cjelina i da se potom dodjeli koncesija privatnim tvrtkama koje bi poslovale na tim cjelinama međusobno si konkurirajući. Na taj bi se način djelatnost privatizirala i uvela konkurencija, bez privatizacije javne infrastrukture. A da je to trebalo provesti potvrđuje pomutnja u vezi s time tko je vlasnik DTK mreža i tko treba plaćati naknade lokalnoj upravi za DTK mrežu ukopanu u općinska i gradska zemljišta.

Ne mareći za ugovore Vlade s Deutsche Telekom AG-om, odnosno u čijem je vlasništvu DTK mreža, lokalne uprave počele su naplaćivati naknade za javnu telekomunikacijsku infrastrukturu ukopanu u gradsko i općinsko zemljište. Primjerice, u Varaždinu su izradili pravilnik o naplaćivanju naknada za ukopane kablove, cijevi i ostale instalacije. U Zagrebu je osnovana tvrtka za upravljanje u gradsko zemljište ukopanim instalacijama: DTK mrežom, elektroenergetskim kablovima, plinovodima, toplovodima, vodovodom, kanalizacijom itd., a od građana se već posebno naplaćuje i naknada za svu tu komunalnu infrastrukturu. Takvu su naknadu uveli već i u Splitu.

Nedavno je HEP isključio javnu rasvjetu u Imotskome zbog neplaćenih računa. U poglavarstvu se netko dosjetio i izračunao koliko HEP duguje Imotskom naknade za kablove ukopane u gradsko zemljište. I gle slučajnosti, ispalio je da HEP duguje Imotskome taman onoliko koliko bi Imotski morao platiti HEP-u za potrošenu struju za javnu rasvjetu. No, i u HEP-u se netko dosjetio i obavijestio Imotski da HEP više nije zainteresiran za kablove ukopane u gradsko zemljište zbog javne rasvjete i da će ih iskopati. Nakon toga su se HEP i poglavarstvo ipak dogovorili, jer kablovi nisu iskopani, a i javna rasvjeta svijetli. Može li se dogoditi da Deutsche Telekom AG iskopa telefonske kablove, primjerice do Splita, jer im se više ne isplati plaćati novouvedene naknade za zemljište u koje su kablove ukopani do toga grada?

Još Justinijanov Corpus iuris civilis u šestom stoljeću na ovim prostorima zakonski utvrđuje da su komunikacije javno dobro u općoj uporabi i da zbog toga nije moguće na tim dobrima stjecati vlasništvo i druga stvarna prava, odnosno da su ta dobra extra commercium i narodni imetak (res publicae). Dobra u općoj uporabi, prema Corpus iuris civilis, bile su ceste, mostovi, pristaništa, a da su u to vrijeme postojale telekomunikacije zasigurno bi bile uvrštene u ostale pobrojane prometne komunikacije u općoj uporabi. Sustav javnog dobra svojstven je hrvatskom pravnom okruženju do današnjih dana. Primjerice, vrijedi i danas Zakon o pomorskom dobru.

Zanimljivo je danas podsjetiti na preporuke zemljama koje su provodile privatizaciju javnog sektora objavljene u časopisu Euromoney u ožujku 1999. godine. Te su preporuke glasile: obvezivanje ostvariti s državnog vrha, jer su predsjednik i premijer političke osobe dovoljno snažne da se uhvate u koštac s tenzijama koje nastaju pri tako velikoj redistribuciji bogatstva i moći; preporučuje se uvođenje tržišnih regulatora (iako taj sustav u SAD-u i drugim zemljama pokazuje niz slabosti i nedostataka); predlaže se izbjegavanje korištenja istih (dobro plaćenih) konzultantskih tvrtki Vlade i kod same prodaje imovine; vrijednost uništava netransparentnost i zbog toga treba izbjegavati (ugovor Vlade i Deutsche Telekom AG-a o prodaji HT-a do danas nije objavljen); bolji su strani od domaćih kupaca, jer menadžerima i radnicima (u slučaju ESOP-a) je prvenstveni interes sačuvati radna mjesta; esencijalna je zakonska zaštita (samo novog?) vlasništva; najbolje je za vođenje privatizacije odrediti Ministarstvo financija, jer zasebno ministarstvo privatizacije postaje meta ostalih ministarstava; jednom kad je odobrena prodaja imovine, posao trebaju preuzeti tehnokrati, jer političari neizbježno odugovlače proces; za privatizaciju su potrebni privatni savjetnici, jer vlade nisu prikladne za strukturiranja transakcija; privatizaciju treba započeti s investitorima najatraktivnijim kompanijama; privatizaciju treba obaviti brzo; bilance kompanija treba ‘očistiti’ od obveza i dugova; vlade nisu kompetentne određivati cijenu, treba sve prepustiti tržištu; države ne bi smjele zadržavati rezidualne udjele; ne bi se smio ograničavati broj ponuđača, veći broj ponuđača vodi prema većoj cijeni; zaradom od privatizacije ne bi se smio balansirati državni proračun, jer je to vrlo kratkovidna politika; s privatizacijom državnih banaka valja biti osobito oprezan. Ne savjetuje se dokapitalizacija banaka prije privatizacije.

Godilo se sa Zakonom o preoblikovanju HPT-a, a drugi put 1996. sa Zakonom o HPT-u. U travnju 1997. vlada je treći put u saborsku proceduru uputila prijedlog zakona o hrvatskoj poštini i telekomunikacijama. No, tek je nakon godinu i pol usvojen Zakon o razdvajanju Hrvatske pošte i telekomunikacije na Hrvatsku poštu i telekomunikacije (NN, 101/98.). Usvajanju zakona o razdvajanju poštanskih od telekomunikacijskih djelatnosti prethodilo je proglašenje dotad javnog poduzeća d.d.-om u stopotnom državnom vlasništvu.

A onda je na osnovi Zakona o privatizaciji Hrvatskih telekomunikacija d.d. 6. listopada 1999., Vlada prodala Deutsche Telekomu najprije 35 posto dionica te daljnjih 16 posto dionica 17. listopada 2001., tako da je Deutsche Telekom postao vlasnikom 51 posto dionica T-HT d.d. Temeljni kapital društva iznosi 8,1 milijardu kuna i podijeljen je na 81.888.835 redovnih dionica nominale 100,00 kuna koje glase na ime. I danas se Vlada i Deutsche Telekom spore o tome tko je vlasnik DTK mreže.

Ukućanje monopolja i uvođenje konkurencije u djelatnostima telekomunikacijskih, elektroenergetskih i ostalih usluga na prirodnim bogatstvima i (ili) javnoj infrastrukturi, moguće je primjenom tri modela: ostvarenjem modela konkurencije bez privatizacije, kakvo je primijenjeno u Španjolskoj u kojoj tamošnjom telekomunikacijskom tvrtkom Telefonica i dalje upravlja država (nije privatizirana), ali je u skladu s pravilima EU izložena konkurenciji (tržište je u potpunosti liberalizirano). Drugi mogući model je bio, kao što je predlagalo poslovljstvo Javnog poduzeća HPT-a, da se javna infrastruktura podijeli u više funkcionalnih cjelina za koje bi se dodjeljivale koncesije privatnim tvrtkama koje bi na toj infrastrukturi poslovale međusobno i konkurirajući. Poslovljstvo Javnog poduzeća HPT-a smijenjeno je, a Matešina Vlada provela je model privatizacije nakon kojega je sporno kome pripada DTK mreža. I da se objavi ugovor Vlade s Deutsche Telekomom o prodaji HT-a, možda bi još ponešto ostalo sporno.

I, uvjetno rečeno, treći model privatizacije, koji je u tranzicijskim zemljama prevladao, jest neselektivna rasprodaja sustava telekomunikacija u sklopu koje su strancima prodavane i strateške infrastrukture, jer su telekomunikacijski sustavi zbog svoje profitabilnosti svugdje u svijetu svima zanimljiv ‘zalogaj’. U Hrvatskoj su telekomunikacije prije privatizacije bile relativno razvijene, a HPT je godinama bio najprofitabilnija tvrtka u Hrvatskoj. Danas se postavlja pitanje zašto je, zapravo, prodano najprofitabilnije poduzeće? Nije li bilo pametnije dati telekomunikacijski sustav u koncesijski najam i umjesto jednokratne naknade ubirati trajne prihode? Tu pogrešku ne bi se smjelo ponoviti s HEP-om.