Hrvatska ne smije biti puki lider siromašnog Jugoistoka

Liderska pozicija obvezuje da izvlačimo druge i objektivno usporavamo vlastiti hod jer konvoj plovi brzinom najsporijeg broda. Hrvatska ne bi smjela pristajati na ideje prema kojima bi CEFTA bila povlaštena asocijacija prema EU, što bi nas udaljilo od našeg ultimativnog cilja – članstva u Europskoj uniji.

Proširivanje sadašnje CEFTA-e, koju čine Rumunjska, Bugarska, Hrvatska i Makedonija, sa zemljama zapadnog Balkana plus Moldavija, zadobija široku političku podršku. Ne samo Europska unija, gdje se i rodila ideja nove asocijacije, nego i sve zemlje – sadašnje i potencijalne članice trgovinske zone – podržavaju ideju njezina proširenja. To su nedvojbeno pokazala dva nedavna politička skupa: Zagrebački Crans Montana Forum i summit premijera zemalja Jugoistočne Europe u Bukureštu.

Snažna politička podrška novoj/staroj trgovinskoj zoni motivira nas da pogledamo njezinu drugu dimenziju – onu ekonomsku. Što predstavlja nova slobodna trgovinska zona s aspekta ekonomskog potencijala, vanjske trgovine, neposrednih inozemnih investicija, mogućnosti integriranja u Europsku uniju?

Svaka ekonomska asociacija, koja predstavlja povećavanje prostora za trgovinu – bez barijera i ograničenja – dobra je ideja. A globalni ciljevi CEFTA-e su upravo takvi: ukinuti ili smanjiti barijere i osloboditi prostor za nesmetanu ekonomsku suradnju na području Jugoistočne Europe. Da bi se to postiglo trebalo bi zamijeniti brojne bilateralne ugovore o slobodnoj trgovini između tamošnjih zemalja (sada takvih ugovora ima 31) s jednim multilateralnim ugovorom. Novi multilateralni ugovor bit će značajan korak u smjeru jačanja ekonomskih veza i povećanja međusobne trgovine članica CEFTA-e. Jednostavno zato jer sadašnji bilateralni ugovori sadrže niz različitih izuzeća i ograničenja, a ona predstavljaju barijere za slobodan protok roba, usluga, kapitala.

Općenito, zemlje-članice novog trgovinskog zone u Jugoistočnoj Europi ne predstavljaju značajan ekonomski potencijal. Svi osam potencijalnih članica imaju gotovo 60 milijuna stanovnika i ostvaruju GDP od približno 150 milijardi eura. Dakle, riječ je o području koje pokriva petnaestak posto stanovništva EU, a ostvaruje svega oko približno 1,5 posto njezina GDP-a. Pojednostavljena gornja usporedba upućuje da je područje Jugoistočne Europe gotovo deset puta manje razvijeno od prosjeka Europske unije.

Uz to postoje i velike razlike između pojedinih zemalja, potencijalnih članica trgovinske zone. Prosječan GDP po stanovniku Hrvatske viši je nekoliko puta od prosječnog GDP-a Bosne i Hercegovine, Albanije ili Moldavije. Valja, nadalje, imati na umu da će najrazvijenije zemlje regije: Bugarska, Rumunija, a za njima i Hrvatska i potencijalno Makedonija ubrzo prestati biti dijelom trgovinske zone.

Ukupan izvoz svih zemalja članica trgovinskog bloka u svjetskim je razmjerima gotovo zanemariv. U razdoblju od 1995. do 2003. godine njihov ukupni izvoz iznosio je svega oko 0,4 posto svjetskog izvoza.

Niti trgovina između pojedinih članica zone nije razvijena; većinom je usmjerena prema Europskoj uniji. Najintenzivnija je trgovina između bivših jugoslovenskih republika. One su prije rata pripadale istom ekonomskom sistemu, razvijale komplementarne privrede i međusobno razmjenjivale od 30 do 35 posto tadašnjega bruto društvenog proizvoda. Sadašnja trgovina među njima značajno je manja. Najintenzivnija trgovinska razmjena ostvaruje se između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ali ipak predstavlja svega oko 6,5 posto ukupne hrvatske vanjske trgovine. Hrvatska je vodeća i s obzirom na opseg trgovine sa Srbijom i Crnom Gorom. Povećava se i trgovinska razmjena i između našega istočnog susjeda te Bosne i Hercegovine. Iako ukupna međusobna trgovina u regiji raste visokim godišnjim stopama, njezin je opseg i dalje vrlo skroman.

Nisu osobito visoke niti međusobne neposredne investicije. I u tom pogledu prednjači Hrvatska, a posljednjih godina ubrzano napreduju Bugarska i Rumunija. U međusobnim ulaganjima ističu se neposredna hrvatska ulaganja u privredu Bosne i Hercegovine i donekle u Srbiju. Sve je ostalo, s obzirom na veličinu i strukturu, gotovo neprimjetno.

Nadalje, privrede zemalja regije karakterizira relativno niska razina provedenih reformi, nerazvijena infrastruktura, visok stupanj monopolna na polju usluga, neefikasna državna administracija i sudstvo, nerazvijeni tržišni mehanizmi i prilično izražena korupcija. Razumljivo da u tom pogledu nije ista situacija u svim zemljama regije. Bugarska i Rumunjska su u tijeku priprema za članstvo u EU provele značajne reforme. Hrvatska i Makedonija napredovale su u istom smjeru. I druge zemlje provode odgovarajuće reforme, ali ukupno stanje daleko je nepovoljnije od razvijenijih tranzicijskih zemalja koje su nedavno postale članice EU.

Sve spomenuto čini privrede ove regije nedovoljno konkurentnim za utakmicu na zahtjevnijim tržištima. Ilustrativna su, u tom pogledu, mjerenja razina konkurentnosti koje provodi Svjetski gospodarski forum u Davosu. Prema tom rangiranju, sve potencijalne članice CEFTA-e smještene su u donje dijelove rangirnih tablica. A neke od njih pozicionirane su na samom začelu grupe od 117 zemalja.

Postavlja se pitanje može li nova trgovinska zona, odnosno proširena CEFTA, značajno promijeniti sumornu ekonomsku stvarnost zemalja Jugoistočne Europe. Naravno da će uklanjanje barijera pomoći oživljavanju trgovine i pridonijeti bržemu ekonomskom rastu. Samo smanjivanje trgovinskih barijera, olakšavanje carinskih postupaka, poboljšanje prometa na granicama i lukama, standardizacija procesa i proizvoda, modernizacija infrastrukture i ostale mjere koje predviđa multilateralni sporazum, nesumnjivo će pozitivno djelovati na napredak pojedinih zemalja i cijele regije. Međutim, to ni izbliza neće biti dovoljno da se ekonomski razvoj dinamizira u zadovoljavajućoj mjeri i omogući brzo priključivanje Europi. Drugim riječima, samo uklanjanje trgovinskih barijera neće bitno promijeniti odnos između regije i Europe.

Područje Jugoistočne Europe treba radikalnije zahvate, za koje pojedine zemlje moraju biti spremne. One moraju ubrzati reforme, brže afirmirati bazične tržišne institucije, više ulagati u obrazovanje, energetičnije se boriti protiv korupcije. Svaka zemlja u tom pogledu mora imati strategiju i udvostručiti napore.

Međutim, osim unutarnjih reformi zemlje regije trebaju povećanje investicija u infrastrukturu, veća ulaganja u razvoj industrije i sektor usluga, brže zapošljavanje, veća ulaganja u znanost, a posebno u obrazovanje. Njihova akumulacija nije ni izdakla dovoljna za takve ozbiljne zahvate.

Zato i multilateralni programi moraju naći prostor u strategijama razvoja regije. Energetičnije provođenje unutarnjih reformi i samo će omogućiti veća inozemna ulaganja. Ali, osim toga, bit će potrebni i organizirani napori međunarodne zajednice, prije svih Europske unije, u pomaganju bržeg razvoja regije. Europska unija, međunarodne financijske institucije i ostali međunarodni činitelji ne smiju, i radi svojih interesa, dopustiti daljnje zaostajanje zemalja Jugoistočne Europe.

Hrvatska pozicija prema osnivanju nove trgovinske zone u političkom i ekonomskom smislu pozitivna je. Hrvatska je nesumnjivo najrazvijenija zemlja u regiji. Ona je i vanjskotrgovinski relativno najaktivnija. I tehnološki su hrvatska industrija i sektor usluga uglavnom napredniji u usporedbi s ostalima. Zbog toga Hrvatska članstvom u asocijaciji može ostvarivati značajne ekonomsko koristi. Može povećati izvoz, više ulagati i izvoziti tehnologiju i znanje. Ovime Hrvatska može povećavati svoju vanjskotrgovinsku poziciju u regiji i pridonijeti njezinu ukupnom razvoju.

Istodobno, Hrvatska mora biti veoma oprezna u odnosu na imanentne rizike članstva u proširenoj CEFTA-i. Ponajprije, hrvatski izvoznici moraju biti svjesni da je tržište CEFTA-e ‘mekše’, odnosno manje zahtjevno u odnosu na tržište Europske unije. Zato se hrvatska industrija ne smije ‘akomodirati’ na takvo tržište – snižavanjem standarda i kriterija. Jednostavno ne smije ‘omekšati’. I sama se mora ozbiljnije osposobljavati za mnogo zahtjevnije tržište Unije. Srećom i sada je najveći dio hrvatskog izvoza (oko 63 posto) usmjeren prema zemljama Europske unije, ali ipak gornje upozorenje ima smisla.

Nadalje, treba obratiti pozornost i na eventualne političke implikacije članstva u CEFTA-i. Globalni hrvatski cilj je postati članicom Europske unije u najkraćem roku. Dinamiku ostvarivanja toga cilja nipošto ne bi smjelo usporiti članstvo u CEFTA-i. To bi moralo biti jasno svima involuiranim u taj proces.

CEFTA-u će na početku naredne godine napustiti Bugarska i Rumunjska. Politički i ekonomski, važnost asocijacije time će se umanjiti. To je kritični moment i za Hrvatsku. Zato nam se čini da se nipošto ne bismo smjeli uživljavati u poziciji ‘lidera’ u CEFTA-i. Takva pozicija obvezuje da izvlačimo druge i objektivno usporavamo vlastiti hod. Naime, ‘Konvoj plovi brzinom najsporijeg broda u njemu.’ Nadalje, ne bismo smjeli pristajati na ideje prema kojima bi CEFTA bila povlaštena asocijacija prema Europskoj uniji. Sve takve sheme objektivno bi nas udaljivale od našega ultimativnog cilja – članstva u Europskoj uniji.