Nedostatak realne svijesti o vremenu u kojem živimo

Oni su zauzeli tvornicu, koja nije njihova. Tamo prosvjeduju, spavaju, šetaju, farbaju jaja, peku kolačiće, pišu blogove, sarkastično šalju uskrsne darove premijeru, prikupljaju potpise potpore. Jamili su svoju tvornicu, poručuju. I najavljaju pokretanje proizvodnje u toj ‘jamljenoj’ tvornici. Trideset šestoro radnika zagrebačkog pogona TDR-a je, koristeći hrvatsku slabost prema samoupravnom folkloru i kontekst uskrsnih blagdana, u posljednjih desetak dana od sebe napravilo nacionalnu temu broj jedan. U nekim normalnim okolnostima možda bi vijest glasila da je u pratnji policije grupa radnika koja je zauzela tvorničke prostorije, u znak prosvjeda protiv preseljenja proizvodnje iz Zagreba u Kanfanar, napustila tvornicu. Istoga dana kad su i ušli. A ne desetak dana kasnije, nakon što su u pogonima razvili nove aktivnosti.

Što su zapravo ti buntovnici iz TDZ-a? Suvremena verzija Robin Hooda, koja je odlučila raščistiti privatizacijske pogreške nakon što su to mnogi prije njih propustili učiniti? Pa će oni sad, eto, uzeti svoju tvornicu i u njoj proizvoditi cigarete, peći kolače ili nešto treće. Ili je pak riječ o ljudima koji pate od ‘nedostatka realne svijesti o vremenu u kojem živimo’, kao što ih vidi njihova bivša kolegica koja je prihvatila ponudu koju su oni odbili, premjestila se u Kanfanar i već radi u novom suvremenom pogonu TDR-a? Kao što sama priznaje – za plaću kakvu nijedne drugdje ne bi mogla dobiti.

Bivša kolegica iz pogona dijagnostirala je problem buntovnika iz TDR-a mnogo bolje nego većina hrvatskih medija i dio hrvatskih političara. No to ‘preuzimanje’ pogona, postavljanje ‘uvjeta’ i priča koja se oko njih isplela zapravo je više slika hrvatskoga gospodarstva, politike, pravne države i medijske scene nego pobunjenika. Pokazuje da je jeftina kvazisamo-upravljačka demagogija kod nas još uvijek često jača od pravnih regula, osobito ako se potkrijepi prozivkama za ‘privatizacijsku pljačku’. Bare- m je toliko jaka da se nitko, da ne naškodi svom imidžu, ne usuđuje otvoreno ukazati da pobunjenici iz TDR-a zapravo sami od sebe nastoje napraviti žrtve i da si pritom prisvajaju prava koja im nikako ne pripadaju.

U sklopu preseljenja proizvodnje u Kanfanar dobili su ponudu kakvu danas malo tko dobiva pri zatvaranju pogona: otpremninu, za hrvatske uvjete iznimno visoku, u prosjeku 265 tisuća kuna neto, mnogostruko veću od one koju bi dobili prema hrvatskom zakonu, ili novčanu pomoć pri preseljenju, zapošljavanje bračnog partnera i nastavak rada u Kanfanaru. Koji nije na kraju svijeta, nego u Istri, pokraj Rovinja. No to ne žele, oni bi bili uprava i oni bi zadržali svoju tvornicu u Zagrebu. Da Hrvatska nije tako slaba na jeftinu demagogiju, policija bi buntovnike iz TDR-a već ispratila iz tvornice. Državno odvjetništvo bi pokrenulo postupak zbog zaposjedanja tuđeg posjeda. Premijer se uopće ne bi u to miješao ni na koji način, jer nema ništa s time. Mediji, nužno osjetljivi na socijalnu pravdu, stavili bi ih u kontekst zatvaranja drugih pogona i restrukturiranja drugih poduzeća u kojima su prava zaposlenika doista oštećena, što bi pokazalo da ovdje ipak nije riječ o žrtvama restrukturacije. Sindikalni vođe bi pripazili da se ne solidariziraju s ljudima kojima u reorganizaciji proizvodnje uistinu nisu zakinuta prava, već si prisvajaju prava koja nemaju.

Jeftina kvazisamoupravljačka demagogija kod nas je još uvijek često jača od pravnih regula. Barem je toliko jaka da se nitko, da ne naškodi svom imidžu, ne usuđuje otvoreno ukazati na to da pobunjenici iz TDR-a zapravo sami od sebe nastoje napraviti žrtve i da si pritom prisvajaju prava koja im nikako ne pripadaju.