‘Porez’ na rješenje o povratu nekad oduzetog zemljišta

U Splitu već godinama grad naplaćuje to što neće uložiti svoju žalbu na rješenje o povratu nekad nepravedno oduzete zemlje.

Jednom velikom hrvatskom primorskom gradu Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine tumači na svoj, a svakako nezakonit način. Riječ je o svojevrsnom ‘porezu’ koji gradu plaćaju svi koji žele ishoditi rješenje o povratu imovine za koju grad neće ulaganjem žalbe odgoditi rješenje za nekoliko godina. Svojevrsna je to ‘ucjena’ onih koje je (ili njihove pretke) nekad opljačkala bivša država, a sad da im i nova država uzima ‘danak’.

Povratu nezakonitog građevinskog zemljišta razlikuju se dvije bitno različite situacije – jedna je kad je zemljište bilo oduzeto iz posjeda i druga kad nije došlo do oduzimanja zemljišta iz posjeda. Povrat je moguć u obje situacije, pri čemu su uvjeti povrata blagi kad do oduzimanja iz posjeda nije došlo. Zakonske se formulacije u čl. 16. i 17. Zakona o naknadi za oduzetu imovinu, nažalost, može različito tumačiti, pa je veliki volontarizam u primjeni punih devet godina nakon njegova stupanja na snagu.

U čl. 16. st. 3., koji uređuje povrat zemljišta oduzetog iz posjeda, nesagrađenim građevinskim zemljištem smatra se zemljište koje nije privedeno namjeni, odnosno na kojemu nije sagrađen objekt ili nisu izvedeni značajniji radovi na objektu.

No, u čl. 17. st. 5., koji se odnosi na zemljišta koja nisu oduzeta iz posjeda, definira se pojam ‘zemljište privedeno namjeni’ kao ‘… ono zemljište na kojem je izgrađen objekt ili su izvedeni znatniji radovi na objektu kao i ono zemljište na kojem je općina izvršila pripremu za izgradnju.’ Dakle, zakonodavac je u dva zakonska članka istog zakona isti pojam ‘priveden namjeni’ definirao na bitno različit način, tako da u čl. 16. privedenost opisuje kao stanje u kojemu nije sagrađen objekt ili nisu izvedeni značajniji radovi na objektu, da bi već u sljedećem članku 17. u definiciju uvrstio i zemljište na kojemu je općina izvršila pripremu za gradnju. Očito, riječ je o različitim definicijama, koje je dobro iskoristila praksa navedenoga velikoga hrvatskoga primorskoga grada.

Gradsko poglavarstvo je još 1998. g. donijelo zaključak prema kojemu je obvezalo Upravni odjel za zaštitu gradske imovine i prava da uloži žalbe na sva rješenja nadležnih organa u postupcima za povrat nacionalizirane imovine. A onda je stigao i naputak prema kojemu se može i ne uložiti žalbu pod uvjetom da se sklopi nagodba prema kojoj ovlaštenik prihvaća isplativu gradu trećinu procijenjene vrijednosti predmeta povrata.

Mjerodavno ministarstvo (koliko je javnosti poznato) nije dosad poduzelo ništa kako bi se ovakva praksa spriječila. Ipak, nedavno je prema uloženoj žalbi doneseno rješenje kojim se odbija žalba grada i potvrđuje rješenje u prvom stupnju, dok je u obrazloženju (među ostalim) navedeno kako grad u slučaju da je imao nekih ulaganja u konkretnu čestice može naknadu, na temelju odredbe članka 49. stavka 2. i 3. Zakona o naknadi, potraživati u posebnom sudskom postupku, ali to ne smije biti prepreka za naturalni povrat. Ocjenuje se također da donošenje posebnih zaključaka gradskog poglavarstva, na koje se poziva žalba, nije odlučna činjenica u ovom postupku. Nikakav drugi uvjet za ulazak u posjed zemljišta Zakon o naknadi ne postavlja, osim onih utvrđenih u provedenom postupku, pa grad neosnovano traži isplatu trećinu prometne vrijednosti zemljišta kao naknadu za ulaganja u zemljište koje nije ničim dokazao. Jasnije je da svako pojedino rješenje ima formalni pravni učinak samo na taj konkretni spis, ali jednako je jasno da je riječ o pravnom stajalištu mjerodavnog ministarstva, pa valja očekivati dosljednu njegovu primjenu u svim daljnjim postupcima.

Oni koji dobiju pravo na povrat oduzetog zemljišta u pravilu tu zemlju žele prodati nekome tko će i na njoj graditi i njih isplatiti u stanovima ili poslovnim prostorima u sagrađenoj zgradi. Investitoru se pak uvijek žuri, pa ovlaštenik ne može čekati ishod žalbenog postupka koji traje mjesecima, a ponekad i godinama, nego je prisiljen sklopiti nagodbu s gradom i protiv svoje volje ucijenjen je stavom grada koji može pristati na nagodbu, ali može biti osuđen na dugotrajno i neizvjesno čekanje na ishode žalbi i tužbi.

Naravno, kada sklope nagodbu, gube mogućnost žalbi. U svim dostupnim ispravama i odlukama uvijek je riječ o istom iznosu koji je stvarna cijena nagodbe, a da nikad nije bilo ni spomena o nečijim privatnim zaobranjenim traženjima i nikada nije izvršena procjena stvarnih ulaganja. Također, nikad se nije razmotrila primjena čl. 49. st. 2. i 3. spomenutog zakona koji uređuju situaciju u kojoj postoji razlika u vrijednosti nekretnine procijenjene u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja prema stanju nekretnine kakva bi ona bila u vrijeme oduzimanja, uključujući tu i zastaru koja počinje teći od 1. 1. 1997. godine.

Potpuno je dakle jasno da je riječ o ‘umivenoj’ učenju i da se ispravljanjem jedne nepravde tim istim osobama, ili nasljednicima prvoga nasljednog reda onih kojima je zemljište nekad oduzeto, radi nova nepravda. Ako je jasno da je tada bila na djelu pljačka tadašnje države (pa makar bila i zakonita prema njezinim propisima) stvarno se čini nevjerojatnim da bi u hrvatskoj državi jedinica lokalne samouprave postupala na način koji je apsolutno ne samo nezakonit nego i nemoralan, kao i da takav postupak država vlast mirno i pasivno promatra godinama. Nagodba je volja stranaka, ali još je točnije da bi ta volja morala biti slobodno iskazana. Može li se stvarno govoriti o slobodno formiranoj volji prijašnjeg vlasnika da na ime navodnih ulaganja platiti trećinu vrijednosti zemljišta koje mu se vraća, kada grad može ulaganjem žalbi beskrajno odugovoljiti postupak te promjenama planske dokumentacije podizati i spuštati vrijednost zemljišta. Naravno tu ne ma ni govora o ravnopravnosti stranaka. Pri tom treba jasno reći da je moguća situacija u kojoj grad ima pravo na povrat određenog ulaganja, ali to zahtijeva jasno specifičiranje o kojim je troškovima riječ i kako su i zašto ti troškovi konkretno ulaganje upravo u dotičnu česticu. Napokon, potpuno je jasno da eventualni zahtjev grada za naknadu ulaganja obvezne naravi ne bi smio značiti i ulaganje žalbe protiv rješenja o povratu kao da prijašnji vlasnik nema pravo na povrat.

Na plaćanje PDV-a nakon izdavanja računa u graditeljstvu obvezni su samo obrtnici, dok za poduzetnike i dalje vrijedi staro tumačenje.

Pravu buru izazvalo je potkraj prošle godine doneseno tumačenje Porezne uprave o načinu plaćanja PDV-a u građevinarstvu. Da podsetimo, od 1998. godine do studenoga prošle godine građevinari su imali tu prednost da PDV ne plaćaju nakon izdavanja računa kao svi ostali, nego tek kad taj račun potvrdi investitor, što se tumačilo specifičnostima poslovanja u ovoj djelatnosti. Građevinski poduzetnik kao izvođač radova zaključuje ugovor o gradnji u kojem se utvrđuju i rokovi u kojima se obračunavaju obavljeni radovi, najčešće mjesečno, a može i u duljim razdobljima, putem tzv. privremenih obračunskih situacija. Prema Zakonu o PDV-u privremeni obračuni predstavljaju račune, ali posebnost graditeljske djelatnosti upravo je u tome da nakon privremenog obračuna gradnji ne pristupa ni izvođač ni investitor radova dok tu privremenu situaciju ne ovjeri nadzorno tijelo investitora, jer se u praksi vrlo često događa da investitor ne prihvati i ne ovjeri iznose navedene u privremenoj situaciji. S obzirom na tu specifičnost, Porezna uprava je još 1998. godine donijela mišljenje prema kojemu porezna obveza graditelja nastaje istekom obračunskog razdoblja u kojemu je situaciju ovjerilo nadzorno tijelo. To je mišljenje promijenjeno u studenome 2005. godine, kad je Porezna uprava iznijela novo mišljenje prema kojemu porezna obveza nastaje istekom obračunskog razdoblja u kojemu je naknada primljena ili naplaćena, odnosno prema datumu obračuna isporučenih dijelova građevine – izvedenih radova. Ovjeva investitora pritom se nije spominjala, što je izazvalo zabunu, smatraju u Ministarstvu financija. Nakon dvojbi koje su se otvorile, doneseno je i treće mišljenje Porezne uprave.

Mišljenjem Porezne uprave – Središnjeg ureda. Klasa: 410-19/ 05-01/290, Ur. broj. 513-07-21-01/05-2, od 21. studenog 2005. odgovoreno je na upit o trenutku nastanka obveze poreza na dodanu vrijednost u graditeljskoj djelatnosti kod obveznika poreza na dodanu vrijednost obračunavaju prema primljenim (naplaćenim) naknadama i izdaju račun R-2 i obveznika poreza na dobit koji porez na dodanu vrijednost obračunavaju prema izdanim računima za isporučena dobra i obavljene usluge a izdaju račun R-1. Pitanje nije bilo postavljeno o načinu ovjeravanja privremene situacije nego o načinu izdavanja računa. U tom tumačenju u bitnom se navodi da, bez obzira na to u kojem su dijelu usluge obavljene ili nisu, porezni obveznik koji porez na dodanu vrijednost obračunava prema izdanim računima obveznik je poreza na dodanu vrijednost, bez obzira je li izdani račun naplaćen, kako je propisano člankom 16. stavak 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, odnosno člankom 41. stavak 5. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (NN. 60/96. do 153/05.). Navedeno ne odstupa od tumačenja klasa: 410-19/97-01/646, Ur. br. 513-07-98-3 od lipnja 1998., kojim je detaljnije pojašnjen obračun i dospijeće plaćanja poreza na dodanu vrijednost u graditeljstvu, s obzirom na ovjeru privremene situacije.