Prijavljene likvidacije, stečajevi i blokade tvrtki u Hrvatskoj

Broj pokrenutih stečajnih postupaka, prema procjenama statističara, smanjio se na samo desetak posto u odnosu na ’90-e godine, dobrim dijelom zbog nemogućnosti naplate potraživanja vjerovnika.

Vlada je obavila samo polovinu posla nakon što je osnovala servis HITRO.HR, koji građanima i poduzetnicima treba omogućiti da na jednome mjestu brzo i na najjednostavniji način osnuju trgovačko društvo ili registriraju obrt. Nakon osnutka HITRO.HR servisa postupak osnivanja (registracije) trgovačkog društva ili obrta traje, u pravilu, svega nekoliko dana.

Postupak odjave trgovačkoga društva ili obrta, međutim, traje najmanje godinu i pol, čak i kad je sve najurednije, kad nema ni nepodmirenih dugova ni nenačelnih potraživanja. Sa stečajevima je stanje još gore: oni mogu potrajati i dulje od 15 godina, primjerice Voće Export Import, Fructus, Bagat itd. Djelatnost HITRO.HR servisa bit će posve zaokružena tek kada će se u njemu moći i odjaviti trgovačko društvo ili obrt ‘na jednome mjestu, brzo i na najjednostavniji način’, jednako kao i obaviti postupak osnivanja, odnosno registracije.

Tvrtka formalno prestaje postojati brisanjem iz sudskog registra. Tri su osnovna razloga za brisanje tvrtke iz registra: zbog stečaja, po službenoj dužnosti zbog nepoštovanja propisa, kao i zbog prestanka razloga za poslovanje (dobravoljno ukućanje tvrtke).

Stečajna likvidacija provodi se zbog nepodmirenih dugova, kako bi se tvrtku koja više nije kadra izvršavati svoje obveze isključilo iz financijskoga i pravnog prometa i eventualno namirilo potraživanja stečajnih vjerovnika.

Tvrtka se prema službenoj dužnosti ‘gasi’ ako ne ispunjava zakonske obveze, i to isključivo na osnovi rješenja nadležnoga suda ili na zahtjev poreznih vlasti zbog neplaćenih poreza ako tvrtka porezni dužnik nema imovine iz koje bi se mogli naplatiti dospjeli neplaćeni porezi.

Treći je razlog kad osnivači odluče da više nema razloga za postojanje tvrtke koju su osnovali, a nema ni dugova ni potraživanja, niti neriješenih sporova.

I dok je shvatljivo da se postupak stečaja može zakomplicirati, potpuno su neshvatljive komplikacije u postupcima redovnih likvidacija. Postupak dobrovoljnog ‘gašenja’ trgovačkoga društva ili obrta provodi se sudskim postupkom. Nakon prijave odjave tvrtke bez dugova, potraživanja ili neriješenih sporova, sud određuje likvidacijskog upravitelja. Izrađuje se posebna likvidacijska bilanca. Likvidatori su dužni pozvati vjerovnike da prijave svoje tražbine prema društvu u likvidaciji, upućujući ih da je postupak likvidacije u tijeku. Poziv se mora objaviti najmanje tri puta u Narodnim novinama u razmaku od najmanje petnaest a najviše trideset dana, s naznakom da je krajnji rok za prijavu tražbine šest mjeseci od objave posljednjeg poziva. Imovina društva može se podijeliti članovima tek nakon isteka godine dana od trećeg objavljivanja poziva vjerovnicima. Sud odlučuje o eventualno preostaloj imovini (najčešće se unovčuje). Zatim se izrađuje završna likvidacijska bilanca i tek nakon toga sud donosi odluku o brisanju tvrtke iz registra i o isplati preostale imovine vlasniku likvidirane tvrtke.

Najjednostavnije su likvidacije poduzeća koja nemaju neriješenih potraživanja i dugovanja, pa se zakonom propisana procedura svodi na formalnost. Međutim, u svakodnevnom životu javljaju se složenije situacije. Jedna zagrebačka konzultantska tvrtka već dvije godine vodi postupak likvidacije poduzeća svog klijenta. Razlog tako dugog procesa leži u činjenici da su vlasnici poduzeća Amerikanici koji ne žive u Hrvatskoj. Stoga je za svaki korak trebalo dodatnog vremena i, dakako, troškova. Najprije je hrvatski konzultant sastavio odluku o likvidaciji i poslao je u Ameriku. Tamo ju je trebalo prevesti, potpisati i ovjeriti kod javnog bilježnika. Takvu odluku trebalo je poslati natrag u Hrvatsku, prevesti je, ovjeriti kod javnog bilježnika i tek onda predati sudu. Budući da u idealnim uvjetima za proces likvidacije treba najmanje godina i pol dana, ne čudi da likvidacije tvrtke koju su američki investitori osnovali radi konkretnog projekta u Hrvatskoj još nije završena.

Problemi naše druge sugovornice potpuno su drukčiji. Naime, vlasnica malog poduzeća za proizvodnju i prodaju suvenira i poslovnih poklona u Zagrebu našla se u poslovnim teškoćama i odlučila je zatvoriti tvrtku. Iako je imala neriješena potraživanja i dugovanja, što su obično preduvjeti za stečaj, vlasnica se odlučila na likvidaciju zbog cijene postupka: troškovi likvidacije prosječno iznose do 8.000 kuna, dok je za samo pokretanje stečaja potrebno oko 10.000 kuna. Zbog te je odluke, međutim, proces likvidacije nakon godinu dana zapeo. Naša je sugovornica u veljači 2005. dobila rješenje o likvidaciji, a posljednja objava stigla je u travnju iste godine. Od tada, međutim, pokušava riješiti vlastita dugovanja i naplatiti potraživanja. Jedan od vjerovnika ju je i tužio što dodatno komplicira proces likvidacije.

Sudski procesi za trajanja likvidacija nisu neobičajeni. Nerijetko neka od lokalnih uprava prijavi svoje porezno potraživanje (neki od tzv. ‘skrivenih nameta’ lokalnih uprava, kakvih u Hrvatskoj ima već više od 80-ak). Sud nakon toga mora utvrditi je li naknadno prijavljena porezna obveza osnovana. Dok se ne utvrdi osnovanost naknadno prijavljenog potraživanja obustavlja se postupak dobrovoljne likvidacije. Ako se utvrdi da je naknadno prijavljeno potraživanje osnovano, a nije moguće izmirenje tog potraživanja, prekida se postupak redovne likvidacije i pokreće stečajni postupak. A onda se poduzetnik ili obrtnik imaju čime ‘zabavljeti’, a bogome i što plaćati i to ponekad i nekoliko godina.

Za razliku od likvidacije koja je iskaz volje vlasnika, pitanje stečaja nije nešto što ovisi o volji članova skupštine, nego su na djelu strogi propisi koji pod određenim uvjetima propisuju da su se stekli uvjeti za otvaranje stečaja. Druga je stvar što se iz parapravnih razloga u praksi stečajevi ne otvaraju, što neke pravne osobe desetak godina imaju blokirani račun a ipak ‘žive’ (plaće često isplaćuju preko sindikalnih i drugih računa i sl.).

U osnovi postoje dva stečajna razloga – nesposobnost plaćanja i prezaduženost. Nesposobnost za plaćanje u praksi se svodi na dva mjeseca blokade žiro računa (što je lako dokaziva činjenica), a prezaduženost se opisuje kao situacija u kojoj imovina ne pokriva postojeće obveze, što je daleko spornije i teže dokazati, barem u kratkom roku i u slučajevima kada netko tvrdi suprotno. Kad se stvore uvjeti za stečaj, uprava mora bez odgode, a najkasnije u roku od 21 dana, predložiti otvaranje stečajnog postupka, a ako to ne učine, odgovaraju vjerovnicima za tako nastalu štetu (dakle, ako bi se namirili da je stečaj bio prijavljen, a odgoda je to promijenila na njihovu štetu).

Svatko tko se odluči predložiti stečaj (a to može učiniti i bez nužnog angažiranja stručnjaka – odvjetnika, makar bi to uvijek bilo korisno) mora pažljivo promisliti da li mu se to uopće isplati. U stečajnom postupku u pravilu se ne uspijevaju namiriti svi vjerovnici u cijelosti svojih tražbina, a tko predloži stečaj pri tome nema nikakve pogodnosti za sebe, dok su rizici značajni, ponajprije plaćanje pristojbe na prijedlog i posebne dodatne pristojbe u visini od 10.000 kuna, što brojnim vjerovnicima onemogućuje pokretanje stečaja odnosno čini ga neisplativom misijom.

Stečaj vodi trgovački sud na čijem je području sjedište stečajnog dužnika, a postupak je hitan. Nažalost, to ne znači da se postupak u praksi uvijek provodi brzo, češće je mukotran i dug, a na kraju, objektivno, svi gube. Rješenje o otvaranju stečajnog postupka objavljuje se u Narodnim novinama i tim otvaranjem sva tijela stečajnog dužnika gube svoje ovlasti i preuzimaju ih stečajni sudac i stečajni upravitelj, uz bitnu ulogu skupštine vjerovnika koju čine svi vjerovnici i odbora vjerovnika.

Pokreće je vlasnik odlukom o likvidaciji koju predaje nadležnom trgovačkom sudu. Sud izdaje rješenje o likvidaciji i imenuje likvidatora (obično direktor tvrtke). Likvidator mora objaviti poziv vjerovnicima najmanje triput u Narodnim novinama u razmaku od najmanje petnaest a najviše trideset dana. Krajnji rok za prijavu tražbine je šest mjeseci od objave posljednjeg poziva. Imovina društva može se podijeliti članovima tek nakon isteka godine dana od trećeg objavljivanja poziva vjerovnicima. Sud odlučuje o eventualno preostaloj imovini (najčešće se unovčuje). Izrađuje se završna likvidacijska bilanca i nakon toga sud donosi odluku o brisanju tvrtke iz registra i isplati preostale imovine vlasniku likvidirane tvrtke.

Broj pokrenutih stečajnih postupaka, prema procjenama statističara, smanjio se na samo desetak posto u odnosu na 90-e godine. Zanimljivo je da je zbog toga gotovo potpuno izostalo i zanimanje za polaganje ispita za stečajne upravitelje. U nekoliko posljednjih godina nisu zakazivani ispitni rokovi, jer nije bilo ni kandidata, iako je propisano da se za stečajnog upravitelja može imenovati odvjetnik ili član javnoga trgovačkog društva s položenim stručnim ispitom za stečajnog upravitelja.

Brojne su još jedino tzv. masovne likvidacije, kojima trgovački sudovi radi ‘čišćenja’ sudskog registra brišu trgovačka društva koja najčešće nikad nisu ni poslovala, tzv. uspavana poduzeća. I na popisima takvih likvidacija u oglasima koje sudovi službenu objavljaju, broj likvidiranih poduzeća mnogo je ali ne drastično manji, kao u slučaju novopokrenutih stečajeva, jer se još mjeri tišćama u jednoj godini.

Više je razloga smanjivanju broja novopokrenutih stečajnih postupaka. Najvažniji je što sada već ima malo poduzeća sa zanimljivom imovinom koja su dostupna za metodu ‘tko je jamio, jamio je’. Uzroci su broja novopokrenutih stečajeva svakako valja pribrojiti i praktičnu nemogućnost naplate potraživanja vjerovnika u tim postupcima. Zahtjev za pokretanje stečajnih postupaka, prema stečajnom zakonu, trebaju podnositi vjerovnici. Ali, vjerovnicima se, s obzirom na nemogućnost naplate potraživanja, u postupku stečaja jednostavno ne isplati predlagati stečajni postupak. Ako poduzeće dužnik ode u stečaj, u pravilu treba zaboraviti na potraživanja od tog poduzeća. Ako tvrtka dužnik ipak nekako nastavi poslovati, postoje kakvi-takvi izgledi da se jednoga dana nešto od potraživanja eventualno i naplati.

Kada se govori o stečajevima u Hrvatskoj, ne može se zaobići uglavnom neuspješne postupke reorganizacije stečajnih dužnika. U stečajnom postupku vjerovnici mogu odlučiti i da umjesto likvidacije pokušaju ‘spasiti’ stečajnog dužnika ili dio poslovnih djelatnosti stečajnog dužnika za koje se procijeni da bi ih bilo gospodarski opravdano sačuvati, a ne likvidirati. Za procjenu koju djelatnost zbog gospodarski opravdanih razloga treba sačuvati, a koju u stečajnom postupku likvidirati, potrebni su dobro osposobljeni stečajni suci, konzultanti i krizni menadžeri. Premda je stečajni zakon donesen 1996., do danas nije organizirana nikakva edukacija za stečajne suce, konzultante i stečajne upravitelje o kriznom menadžmentu, premda je 1996. ponuđena čak i međunarodna financijska potpora za edukaciju stečajnih sudaca o kriznom menadžmentu u Americi. Priča o sadašnjim stečajnim upraviteljima svodi se uglavnom na osrednje osposobljene sudsko izvršitelje. Umjesto osposobljavanja kriznih menadžera, u Hrvatskoj se pribijava čestim, najčešće kozmetičkim promjenama stečajnih propisa.

Zakon ne predviđa tvrtke u mirovanju. Vlasnicima poduzeća kojima se gašenje tvrtke stečajem ili likvidacijom čini prenapornim načinom, preostaju opcije poput prodaje ili svojevrsnog mirovanja. Nekim se poduzećima naime zbog poreznih razloga isplati pripojiti tvrtku u gubitku, a nekad je brže kupiti postojeću tvrtku nego je osnivati. S druge strane, zakoni kod nas ne predviđaju mogućnost mirovanja tvrtke, pa poduzeće uvijek ima neke obveze, poput prijavljivanja PDV-a ili plaćanja poreza na tvrtku i komorskih doprinosa. Ti su iznosi međutim relativno niski (nekoliko stotina kuna godišnje) i mogu vlasnicima osigurati nužno vrijeme pripreme za konačno gašenje kompanije.