Wine&Gastro Akademija pod pokroviteljstvom lidera

Odgovor na pitanje vrijede li neka vina doista stotine, tisuće, desetke tisuća ili čak i više od 100 tisuća eura (dolar, funti…), zapravo je kratak i jednostavan: pojedino vino vrijedi onoliko koliko ga netko želi platiti. Sve dok ima ljudi koji žele i mogu platiti više od 100.000 dolara za bocu iz 19. stoljeća, ili gotovo šesterocifrenu brojku za Château d’Yquem, koji će sljedeće godine napuniti 160 godina, dakle berba je iz 1847., ta će vina upravo toliko vrijediti. Sva su vina, ako doista govorimo o vinima a ne patvorinama, napravljena od grožđa, punjena u vrlo slične staklene boce na koje su nalijepljene etikete i zatvorena su plute nim čepovima. Nije stoga teško izračunati realnu cijenu vina.

Vrhunsko grožđe u Hrvatskoj se u najboljim godinama plaća tri eura za kilogram. Boca, čep i etiketa ne mogu stajati više od dva eura. Ako se zna da se od kilograma grožđa, uz minimalni prinos, što znači i najbolju sirovinu, kod redovitih berbi dobije 0,3 litre soka, najbolja hrvatska vina trebala bi kod proizvođača stajati 12 do 15 eura. Toliko je, primjerice, cijena vina koja Zlatan Plenković izvozi u Švicarsku. Toliko stote i ostali najbolji plavec s iznimkom Selekcije i Stagnuma koji imaju svoje kupce, pa Marijo Mendek i Frano Miloš nemaju razloga spuštati cijenu. Kod konzumnih, dakle svakodnevnih vina, od kilograma grožđa dobije se 0,7 litara soka, odnosno gotovo pola litre vina, a i cijena grožđa je od jednog do jednog i pol eura. Butelja takvog vina, dakle, treba stajati pet do šest eura. To je matematika, a sve je ostalo tržište. Čak i Robert Parker, veliki svjetski autoritet u vinskom novinarstvu, navodi da su sva vina koja stoe iznad 15 dolara skupa. On vina prema cijeni dijeli na sedam kategorija: ‘neskupa’ umjerena, skupa, vrlo skupa, luksuzna, superluksuzna i izvan kategorije. Potonja su ona čija butelja stoji više od 125 dolara.

U cijenu vina ugrađene su i neke neracionalnosti. U vinoteci u burgundskom gradiću Nuit St. Georgesu naišli smo na butelju vina Henria Jayera iz 1986. godine koja je stajala čak 1.800 eura. Jayer je proizvodio vina s dva grand cru položaja, Échézeaux i Richebourg, te nekoliko premijer crua. Poznat je po tvrdnji da se 90 posto kakvoće vina ‘stvori’ u vinogradu, a u podrumu samo 10 posto. Pobornik je korištenja isključivo novih bačvica te prepuštanja vinu da prije izlaska na tržište odleži pet do šest godina u boci. Nakon odlaska u mirovinu vinograde je prepustio nečaku Emmanuelu Rougetu koji ih obrađuje prema istoj recepturi. Većinu grozdova otrogne još dok su zeleni kako bi smanjio prinos. Robert Parker redovito mu dodjeljuje više od 90 bodova uz opasku da će vina odležavanjem samo dobiti na kakvoći. Ipak, otkad je nečak preuzeo posao, butelja stoji stotinjak dolara. Tek je berba 1994. iz vinograda Vosne-Romanée Cros Parentoux stajala dvostruko više. Vino koje je radio slavni ujak deset je puta skuplje zato što se zna da je njegovih vina sve manje na tržištu.

Na tržištu je ostalo malo i Châteaua Margauxa iz 1789. godine. Riječ je o vinu iz kolekcije američkog predsjednika Thomasa Jeffersona (1743.-1826.), koji je početkom 19. stoljeća od Francuzu otkupio Luisianu, a tijekom pregovora u Francuskoj za svoju enotku kupio i nekoliko stotina boca borodskih dragulja različitih godišta. To je vino na dražbi u londonskom Christie’su, 1989. godine, točno dva stoljeća nakon berbe, prodano za 265.000 dolara što je, zasad, najviša cijena koju je neki kolekcijar platio za vino.

Više je plaćeno na nekim dobrotvornim aukcijama. Chase Bailey, jedan od direktora tvrtke Cisco Systems, kupio je 2000. godine imperial (šestlitarsku) bocu vina Screaming Eagle Caba iz 1992. na aukciji u kalifornijskoj dolini Napa za točno pola milijuna dolara. Riječ je o cabernetu sauvignonu čije su berbe od 1994. do 1999. godine u normalnim trgovinama prošle godine stajale između 75 i 125 dolara. Parker je berbi ’96 dodijelio impozantnih 98, a berbi ’97 čak i maksimalnih 100 bodova. Svakako se godine proizvede samo 500 Grandes Échézeaux je jedno od ponajboljih i najskupljih burgundijskih vina.

Ipak, Bailey nije dao 500.000 dolara zato što je ocijenio da to vino toliko vrijedi, nego da bi što više uplatio u dobrotvorne svrhe. Sve ove fantastične priče pokazuju da se u vino isplati ulagati. Najbolje ocijenjena svjetska vina recentnih berbi mogu se kupiti za 200 do 300 eura za bocu. Sva će ona godinama dobivati na kvaliteti i na vrijednosti i za deset, dvadeset godina vrijedit će deset ili dvadeset puta više. To se ulaganje teško može usporediti s bilo kojim legalnim poslom na kugli zemaljskoj.