Bosanski film dosegao je značajnu razinu i razmazao publiku koja sada ima visoka očekivanja od svake njihove ozbiljnije produkcije. Čak i kada nije na toj najvišoj razini, što je slučaj s Grbavicom, pred gledateljem je ipak vrlo dobar film. Zlatnog medvjeda u Berlinu redateljica je, čini se, dobila na račun nekoliko činitelja, koji nisu nužno u uskoj vezi s kvalitetom filma. Priča, prije svega, odmah budi povišeno zanimanje i omekšava europsku javnost koja, s jedne strane, pati zbog krivnje prema Bosni a, s druge, pati na trendove.
Esma je samohrana majka koja živi u Sarajevu s kćerkom Sarom i jedva spaja kraj s krajem radeći u nekoj narodnjačkoj rupečini, u noćnoj smjeni, kao konobarica. Kada Sari zatreba potvrda da je njezin otac poginuo u ratu kao šehid, mučenik svetoga rata, na bolan način saznaje da joj je sve vrijeme majka lagala i da je začeta silovanjem u srpskom logoru…
Dvije osobine određuju nešto što se može nazvati bosanskim stilom, a to je jednostavnost fabule, odnosno usredotočenost priče koja se nikad ne zamara suvišnim detaljima i naratorskim rukavcima, a potom zatomljeni osjećaji ispod površine kojima se izbjega jeftina patetika. Nažalost, filmu ipak nedostaje materijala za održavanje tempa.