Lihvari mogu mirno spavati jer nitko ne dorađuje Zakon

Lihvari mogu mirno spavati jer nitko ne dorađuje Zakon. Glavni autor izmjena Kaznenog zakona prof. Željko Horvatić podnio je ostavku nakon odlaska Vesne Škare-Ožbolt, a do sada ga nije nitko zamijenio pa doradu po zahtjevu premijera Sanadera, koja bi trebala biti gotova do kraja ovog tjedna, nema tko napraviti.

Vlada je prošli tjedan odgodila usvajanje predloženih izmjena Kaznenog zakona. „Treba učiniti sve da se kazne za pedofile, narkodilere i lihvare poostre, javnost to očekuje od nas“, objasnio je premijer Sanader razloge odgode. Ministarstvo pravosuđa je zaduženo da do kraja tjedna u zakonski tekst na brzinu uvrsti zahtjeve za poostrene kazne i tako doradu konačni tekst Vladi dostavi na odlučivanje.

Pooštravanjem kazni za lihvarenje, međutim, Vlada neće ispuniti očekivanja javnosti. Dovoljno je prisjetiti se da do danas nema osuđenih zbog lihvarenja, premda je važeci kazneni zakon stupio na snagu 1. siječnja 1998. To ukazuje na to da problem zapravo i nije u preblagim kaznama. Vlada će ispuniti očekivanja javnosti tek nakon što priopći da je neki kamar osuđen na nekoliko godina zatvora. Za to u sudskom postupku treba dokazati krivnju. A poostravanjem kazni za kaznena djela zbog kojih se nikome ne sudi neće se ispuniti narašla očekivanja javnosti.

No, što se iz gospodarskog kriminala osim poostrenja kazne za zelenaštvo još predlaže ovim izmjenama kaznenog zakona? S obzirom na to da u Vladi i Ministarstvu pravosuđa ne daju novinarima tekst predloženih izmjena kaznenog zakona, o tome što treba mijenjati raspitivali smo se na Katedri kaznenog prava Pravnog fakulteta u Zagrebu. Prema onom što smo doznali, jedino ministrica pravosuđa i premijer znaju što točno treba mijenjati. Struka o tome nije informirana niti konzultirana. U predloženim izmjenama kaznenog zakona koji je Vlada proslijedila u Sabor na prvo čitanje u studenome prošle godine, iz gospodarskog kriminala predložene su promjene kazni za povredu prava na rad, povredu prava na zdravstvenu i invalidsku zaštitu, liharski ugovor, onečišćenje okoliša, nesavjesno poslovanje i primanje ili davanje mita u poslovanju.

Glavni autor tih izmjena bio je prof. Željko Horvatić, umirovljeni profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu. U međuvremenu je Vesna Škare-Ožbolt smijenjena, a u ispražnjenu fotelu ministrice pravosuđa zasjela je Ana Lovrin. Nakon odlaska Vesne Škare-Ožbolt Horvatić je podnio ostavku na mjesto savjetnika ministre. Zbog toga smo u Ministarstvu pravosuđa pitali je li nakon njegovog odlaska netko drugi ‘dorađivao’ izmjene kaznenog zakona. Odgovoreno nam je da nije, da je tekst pisala radna skupina koju je vodio prof. Horvatić. Zanimalo nas je i tko je još u toj radnoj skupini od stručnjaka izvan Ministarstva pravosuđa, a Vesna Dovranić, glasnogovornica Ministarstva, odgovorila je da je u toj skupini više stručnjaka s Pravnog fakulteta u Zagrebu, među kojima i dekan Josip Kregar.

Budući da je prof. Horvatić ovih dana nedostupan, nazvali smo prof. Kregara i pitali što se predloženim izmjenama točno treba mijenjati. No prof. Kregar je, začuđen našim pitanjem, demantirao da je član radne skupine. Postavlja se pitanje zašto glasnogovornica Ministarstva pokušava javnost uvjeriti da su članovi radne skupine za izradu teksta kaznenog zakona stručnjaci koji to demantiraju?

Za prvo čitanje u Saboru u studenome prošle godine iz gospodarskog kriminala bilo je predloženo da se kazne za lihvarski ugovor (čl. 233) od novčane kazne do jedne godine zatvora pomoću na od novčane kazne do tri godine zatvora. Temeljno je načelo kaznenog prava, međutim, da se kazneno djelo mora unaprijed zakonski točno opisati s jasno određenim kaznama. U slučaju odredbe o kaznenom djelu sklapanja lihvarskih ugovora manji je problem to što je sudskoj praksi prepušteno ‘odmjeravanje’ kazne za isto kazneno djelo u rasponu od samo gobe do 3 godine zatvora. Manje je važno hoće li se ukinuti novčana kazna za lihvanje i kazna pomoću od 3 do 5 godina zatvora. Mnogo je veći problem, naime, što u kaznenom zakonu nije jasno opisano što je lihvanje, zbog čega se nikome za to kazneno djelo u praksi dosad nije sudilo niti se sudi. Postavlja se pitanje kako nekome dokazati da je kamatar ako u kaznenom zakonu postoji samo općenita naznaka o tome što je kamatarenje.

U važećem zakonu određuje se da je lihvar onaj ‘tko se bavi davanjem zajmova uz ugovaranje nerazmjerne imovinske koristi’. Ničim nije određena granica između ugovaranja razmjerne i nerazmjerne imovinske koristi, kao niti tko i na temelju kojih mjerila utvrđuje kad jest a kad nije ugovorena nerazmjerne imovinska korist. Većina korisnika bankarskih kredita u Hrvatskoj, primjerice, smatra da su njihovi kreditori ugovorili ‘nerazmjeru imovinsku korist’ određujući im previsoke kamate. Zašto se onda ne sudi svim bankarima zbog lihvarenja, osobito zbog kamata ugovorenih prije srpnja 2004., kad je napokon najviša stopa ugovaranja kamata ograničena stopom zatezne kamate koju uredom propiše Vlada?

Nedorećena je i odredba stavke istog članka kaznenog zakona o lihvanju, koja glasi: ‘Tko iskorišćujući nuždu, teške imovinske prilike, nedovoljno iskustvo, lakomislenost ili smanjenje sposobnosti rasuđivanja druge osobe, primi od nje ili s njom ugovori za sebe ili drugoga imovinsku korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on dao ili se obvezao dati ili učiniti’. Uzima li isto kredite a da mu nisu nužni? Nije li svatko tko uzima, primjerice, stambene i slične namjenske kredite u ‘teškim imovinskim’ (ne)prilikama? Nije li većina kupaca skupih automobila na leasing u Hrvatskoj lakomislena i ne iskorištavaju li prodavači tih automobila takvu lakomislenost?

Te odredbe članka 233. kaznenog zakona o lihvarskim ugovorima prepisane su iz zakona o obligacijskim odnosima iz prošlog pravnog sustava, s time da nisu prepisane u cijelosti, ali niti dopunjene prilagođenim određenjima. Zbog toga je odredba članka 233. KZH o lihvarskim ugovorima ostala nedorećena. U spomenutom članku nije određeno jesu li takvi ugovori nevažeći, odnosno apsolutno ništavni, ili će se obveze žrtvi zelenaških ugovora smanjivati na pravičnu mjeru; nije rečeno da zelenaški mogu biti ne samo ugovori o zajmu nego i ugovori o djelu, o trampi (cesiji), zakupu, kao i svi ostali teretni ugovori kod kojih jedna ugovorna strana zloupotrebljava povoljniji položaj na štetu strane koja je u nepovoljnjem.

Niti jedan kamatar neće javno reći da se bavi kamatarenjem. Naprotiv, svi su se prilagodili novopropisanim uvjetima i predstavljaju se kao poslovni ljudi, trgovci dugovima ili vlasnici financijskih tvrtki, i tvrde da se bave legalnim djelatnostima. Vlasnici su, u pravilu, formalno registriranih poduzeća, štedno-kreditnih zadruga ili agencija za pružanje financijskih usluga i sl. Ti poslovni ljudi, koji više nisu kamatari, najčešće obrađuju vjerovnike obrtnike, male i srednje velike poduzetnike koji imaju dospjela nenaplaćena potraživanja izravno od velikih državnih poduzeća, nudeći kredite, otkup potraživanja i slične financijske usluge.

Zanimljivo je pitanje i otkud informacije tim poslovnim ljudima, koji više nisu kamatari, o tome kolika su dospjela nenaplaćena potraživanja nekog obrtnika ili poduzetnika, kao i tko je dužnik. Znaju gotovo nepogrešivo i kakva je izglednost naplate potraživanja koja otkupljuju. A najpovoljniji doznaju i po mjesec dana prije vjerovnika u sudskim sporovima oko pravne naplate potraživanja kad će napokon biti donesena pravomoćna presuda i u čiju korist. I brzo otkupe sporno potraživanje, prije nego za presudu doznaju prvotni vjerovnik. Zadivljujuća je brzina kojom potom uspiju isposlovati ovruhu i doznačivanje novca na svoj račun. A začuđeni prodavači potraživanja, začuđeni lakoćom i brzinom naplate dotad teško naplativih potraživanja, nagadaju kako takvi poslovi ne bi bili mogući da u njihovoj pozadini nisu sudjelovali razni sudski službenici i pojedinci iz državnih poduzeća velikih dužnika.

Suvremeno kamatarenje je teško dokazivo. Osobito za takve sudsko postupke neosposobljenom Državnom odvjetništvu i USKOK-u na osnovi nedorećenih odredbi kaznenog zakona. Samim pomoću kamate za nedokazivo kazneno djelo neće se postići ništa, pa ni ispuniti očekivanja javnosti kao što je to zamišljao premijer Sanader. Pooštrenju kazni treba dodati točne i potpune opise kaznenih djela u kaznenom zakonu, ali i osposobiti policiju za istraživanje gospodarskog i financijskog kriminala, kao i javno tužilaštvo, odnosno Državno odvjetništvo i USKOK za procesuiranje kaznenih djela u gospodarstvu.