Nije sramotno biti bolestan

Suočeni s bolešću, naročito težom, mnogi osjećaju da su izgubili nešto vrijedno, a time i na vrijednosti. Čini se da naša civilizacija treba samo potpuno zdrave i radno spremne. Nikad o tome zapravo niste niti razmišljali dok vam se nije dogodilo. Bolest. Shvatili ste koliko je važno biti zdrav i čuvati zdravlje tek kada ste ga izgubili. Iako sada? Hoće li vaša bolest ugroziti vašu karijeru? Vaš posao, prihode? Imaju li vaši suradnici empatije za vašu situaciju, a poslodavci razumijevanja za vaše kašnjenje, slabiju koncentraciju, nedovoljnu brzinu pri obavljanju radnih zadataka, privremeno ili trajnije odsustvo s posla? Kako ćete održati mir, optimizam i samopouzdanje? I ono najvažnije: održati nadu da ćete opet biti zdravi?

Ljudi se često usput žale: ‘Joj, kako mi je loše’, ‘Ne osjećam se dobro’, ‘Hvata me gripa’ ili slično. Možda ste i sami uvjereni da ste meteoropat, pa sa svakim poremećajem tlaka zraka i vama svjetluca pred očima, boli vas glava ili ste jednostavno neraspoloženi. Znate da to nije ništa opasno niti trajno pa takve izjave i raspoloženja svi poznajemo i toleriramo jedni kod drugih. No što ako se radi o nečem ozbiljnijem? O ‘pravoj’ bolesti? Koliko onda imamo tolerancije, ali i zrelog odnosa prema novoj situaciji? Koliko smo spremni odnositi se konstruktivno prema bolesti?

Bolest je u zapadnoj civilizaciji, sve više okrenutoj kultu tijela, pa i težnji savršenstvu, vrlo osjetljiva tema. O bolesti se ne govori kada je stvarna. Čini nas nemoćnima i ranjivima, pa nas strah često tjera da je ne priznajemo ne samo drugima nego ponekad niti samima sebi. Nerijetko se teško i suočavamo s bolešću, vlastitom ili onom naših bližnjih. Često idemo toliko daleko da ignoriramo i prve znakove bolesti. A onda kad je već kasno i imamo dijagnozu, svi naši planovi padaju u vodu, svijet se ruši i čini nam se da gubimo tlo pod nogama. Nije stoga čudno što suočeni s bolešću, naročito težom, mnogi osjećaju da su (nepovratno) izgubili nešto vrijedno, a time i na vrijednosti. Čini se da naša civilizacija treba samo potpuno zdrave i na bespovratnoj konkurenciji vječno spremne ljude-strojeve.

U sveopćem padu mnogih moralnih vrijednosti, čini se da nam općenito nedostaje solidarnosti, suosjećanja, razumijevanja, ali i sustavne potpore društvu. Što je tek s onim ljudima koji su rođenjem osuđeni na neku kroničnu bolest ili hendikep? Ne samo da im radna mjesta nisu dostupna u smislu trajnog zapošljavanja, već su i doslovno ugroženi. Cijeli naš sustav prilagođen je zdravim i fit ljudima. Stepenice, rubnici pješačkih staza, promet, parkiranje… Čini se kao da je biti bolestan sramotno!

Bolest je kriza i trebamo joj pristupiti na konstruktivan način. Put prema ozdravljenju ili iscjeljenju često podrazumijeva mogućnost da prihvatimo i priznajemo stanje u kojem jesmo, a to će biti mnogo lakše ako imamo potporu i prihvaćanje okoline. I sustav koji nas ne briše ako nismo 100 posto ‘fit’. Naravno da je odgovornost na nama. Kao i svaka kriza, bolest traži promjenu. Promjenu našeg odnosa prema samima sebi, odustajanje od loših navika ili naučenih obrazaca koji su nas (najvjerojatnije) doveli u tu situaciju (osim ako nam bolest nije genetski ‘zapisana’ pa ju je samim tim teže izbjeći).

No velika odgovornost treba biti i na društvu. Našim prijateljima, kolegama, poslodavcima i državi, koja nam treba služiti za ostvarenje naših prava i onda kad izgubimo mogućnost da na potpun način pridonosimo zajednici. Dok se ne promijeni svijest o tom problemu, mudar je savjet osloniti se na sebe, svoju snagu i svoje bližnje. I hrabro se boriti za svoja – ljudska prava. Postoje ljudi koji su svojim primjerom pokazali da je to moguće i da ima nade (primjer su udruživanja ljudi s ciljem stavljanja nekog lijeka na listu HZZO-a, primjer javnih osoba koji bez straha pričaju o svojoj bolesti i time daju primjer drugima; ili primjer poduzetnika-invalida koji je razvio posao primjer svojom hendišepu i zaposlio još desetak hendišepiranih ljudi). To je pozitivan odnos prema gubitku zdravlja i put k iscjeljenju (a time i cjelovitosti).

Ako se pravilno odnosimo prema sebi i svojoj bolesti, ona može (kao i svaka kriza) biti i prilika za rast. Često tek u bolesti shvatimo koje su prave vrijednosti, naučimo voljeti sebe, shvatimo kako treba ispravno živjeti i postati cjelovitija osoba. Neka nam bolest služi kao prilika da postanemo bolji ljudi, a ako nam društvo u tome nije spremno pomoći – tim gore za to društvo.