Ivan Čehok izbor Varaždina za lokaciju logističkog centra za prijevoz roba je previše zagužen, a Varaždin se nalazi uz autocestu i u trokutu koji ogradjuje Beograd i Rijeci. Osim toga, u trokutu je koji omogućuje dobre veze s Mađarskom i Slovenijom. Budući da je u blizini zrakoplovna baza i carinski terminal, sve je to dobra početna pozicija za gradnju jedinstvenoga logističkog centra za prijevoz roba i usluga, kakav se u Hrvatskoj može mjeriti samo s velikim lučkim postrojenjima.
Iz Varaždina se prije stiže do Karlovca nego do Zagreba – kazuje Ivan Čehok – a posljedice prometne zagušenosti Zagreba će zasigurno osjećati i sljedećih godina. Varaždin je zato u prednosti, jer je na dobrom položaju, nudi solidnu infrastrukturu, nema administrativnih problema s imovinsko-pravnim odnosima, a potencijalnim ulagačima može ponuditi nekoliko lokacija na ulazu u grad.
Gradnja logističkog centra u skladu je s planovima o poticanju sigurnoga i praktičnoga intermodalnog prijevoza, smanjivanju cestovnog prometa i jačanju željezničkog. Logističke usluzne djelatnosti, osim toga, među isplativijima su, jer sve tvrtke plaćaju koncesije. Gradonačelnik Čehok tvrdi i da su dobili uvjeravanja o dogovorima u Varaždinu.
Varaždin može ponuditi i svu potrebnu infrastrukturu, jer je kroz cijeli grad proveden optički kabel, a, kao što kaže gradonačelnik, nije zanemarivo ni to što je Varaždin prvi grad u Hrvatskoj koji je uveo učenje stranog jezika od prvog razreda osnovne škole.
Slovenija nema cargo centar. Mađarska ima jedan u gradu Soprunu, oko 200 kilometara od granice sa Slovenijom. Najbliži je Cargo centar Graz, golemi logistički centar za južnu Europu, koji leži uz autocestu, 12 kilometara prije Graza.
Prostor od 65 hektara skladišta, pruga i asfalta, s manipulativnim lokomotivama i dva najveća krana u Austriji namijenjen je isključivo manipuliranju kontejnerima. Tamo nema ljudi, niti lučke gužve svojstvene putničkom transportu. Na cijelom području radi samo 350 ljudi, najviše u željezničkom dijelu, dok je u Upravi Cargo centra njih 12. Dočekuje nas Ruža Šimunović, logističar za željeznički prijevoz, podrijetlom iz Virja. U Austriju je stigla prije 13 godina. Bit će nam vodič i pokazat će nam kako radi logistički centar.
Kada su 26. lipnja 2003. godine na ovaj prostor stigli prvi bageri kako bi počeli gradnju logističkog centra, na prostoru uz autocestu bila je šuma. Budući da je stranka ‘zeleних’ u Austriji dosta utjecajna, investitor se morao obavezati da će za svako posjećeno drvo posaditi dva zamjenjaka na istom području – priča Lara Kamenshek, voditeljica marketinga Cargo centra – Ugovor je ispostavljen do detalja, pa je čak jedan zaštićeni, stari grab koji je dominirao krajolikom, iščupan s korijenjem i preseljen kilometar dalje od autocesta, gdje mu asfalt ne prijeti. Ali unatoč svim troškovima, gradnja Cargo centra pokazala se jeftinijom nego što je planirano. Umjesto procijenjenih 130 milijuna eura, u dvije godine, koliko je trajala, utrošeno je 110 milijuna.
Uprava Cargo centra s razlogom je ponosna na golemo postrojenje na kojemu je 8.000 četvornih metara poslovnog prostora i 70.000 četvornih metara skladišta iznajmilo desetak najvećih austrijskih špedite- ra, među kojima su Glanz, Joebstl, Hödlmayr, Wenzel, Panalpina, Schenker, RCA, DHL Express Schier Otten i Brantner Duvenbeck. Cargo centar samo koordinira i organizira usluge manipulacije i prijevoza kontejnera i iznajmljuje skladišta koja gradi na zahtjev potencijalnoga kupca. Sve fizičke poslove s kontejnerima ili robom obavlja koncesionari poput špeditera ili pak tvrtke STLB (Steiermärkische Landesbahnen), zadužene za manipulaciju vlakovima na četiri kolosijeka ispod Cargo centra.
S dnevnim prometom od 3.500 tona Cargo centar je doista prava kopnena luka, čvorište na kojemu nema druge robe osim kontejnera koji se s kamiona postavljaju na željeznici. Zamislite željezničku kompoziciju od pola kilometra i četvrtak kontejnera koje nosi! Koliko bi dugo putovalo i koliko bi goriva potrošilo četvrtak teglača?! – tumači Ruža Šimunović. – Neusporediva je ekološka prednost željezničkog transporta u usporedbi s prijevozom teglačima i cestom. Još bi veći ekološki dobitak bio prijevoz na jugoistok plovnim putovima, što nije nemoguće, jer Drava i Dunav povezuju cijelu južnoeuropsku regiju.
Kamioni i teglači pristaju svakih nekoliko minuta. Na ulazu se provjerava ispravnost kontejnera i svaki dobiva broj perona pokraj kojega će stati te ulazi u kompleks. S ulaza se radiovezom vozač krana obavještava o tome koji kontejner stiže i gdje će stati. Uz prugu brojevima su označeni golemi peroni. Kad se teglač zaustavi pored označenog perona, pričekat će istovar, možda utovariti drugi i može se vratiti. Malobrojno osoblje koje se kreće među kontejnerima odjednom je u zaštitna odijela neonske boje kako bi bilo uočljivije u šumi kontejnera. S velikoga krana, iz prozirne kabine vozač Michael Grünwidl spušta četverokrake pipke koji zahvaćaju kontejner za ležišta na uglavnom, podižu ga kao lego-kockicu i spuštaju na odlagalište. Kranovi rade danonoćno, logistički centar ne spava. U Cargo centru ljudi se ne zadržavaju i nema gužve tipične za prijevoz putnika. Sve je golemo, podređeno manipuliranju kontejnerima. Nema čak ni ugostiteljske usluge razmjerne golemom poslovnom kompleksu – u logističkom centru gostima i vozačima na raspolaganju je.