Tko i pod kojim uvjetima ima pravo na otpremninu

Iako se relativno visoke otpremnine koje su poslodavci obvezni isplati radnicima u slučaju otkazivanja radnog odnosa smatraju faktorom koji smanjuje fleksibilnost na tržištu rada i kočnicom povećanom zapošljavanju, u Hrvatskoj se može govoriti o svojevrsnom natjecanju u visini otpremnina. Prema medijskim se natpisima stječe dojam da svako novo otpuštanje više radnika prate sve veći iznosi otpremnina. Poslodavci i sindikati natječu se u međusobnim dokazivanjima, pri čemu prvi tvrde da je otpremnina od 250 ili 300 tisuća kuna velika svota novca, a drugi da su ti iznosi zanemarivi u odnosu na ekonomsku snagu poslodavca, o čemu svjedoči i najnoviji slučaj radnika TDZ-a. Otpremnina je jednakratni primitak radnika kojemu prestaje radni odnos bez njegove krivnje. To je svojevrsna nagrada za vjernost poslodavcu, a trebala bi radniku omogućiti premošćivanje razdoblja od prestanka ugovora o radu do novog zaposlenja.

Zakonom o radu propisana je samo jedna vrsta otpremnine – otpremnina za prestanak ugovora o radu bez krivnje radnika. Otpremnina za otkaz ugovora o radu propisana je kao obveza poslodavca u čl. 118. (u pročišćenom tekstu, čl. 125.) Zakona o radu. Poslodavac je obvezan radniku isplati otpremninu ako su ispunjena sljedeća tri uvjeta: da ugovor o radu otkazuje poslodavac, da razlog prestanka radnog odnosa nije krivnja ili ponašanje radnika, i da je radnik kod poslodavca bio u radnom odnosu na neodređeno ili na određeno vrijeme u trajanju od najmanje dvije godine.

Radnik koji je pretrpio ozljedu na radu ili je obolio od profesionalne bolesti, a koji nakon završenog liječenja ne bude vraćen na rad, ima pravo na dvostruku otpremninu od iznosa koji bi mu inače pripadao. Takvom je radniku poslodavac dužan ponuditi na sklapanje ugovor o radu za obavljanje poslova koji odgovaraju njegovim sposobnostima, u skladu s mišljenjem i nalazom ovlaštenog tijela. Ako poslodavac ne ponudi takav odgovarajući posao, radnik ima pravo na dvostruku otpremninu. No, ako poslodavac radniku ponudi odgovarajući posao, a radnik odbije ugovor o radu za rad na tim odgovarajućim poslovima, tada u slučaju otkaza ima pravo samo na jednostruku otpremninu.

Vorima o radu, pojedinačnim odlukama poslodavca, sporazumima i drugim izvorima radnog prava ugovaraju se odnosno određuju otpremnine zbog drugih razloga prestanka radnog odnosa, kao što su otpremnine za odlazak u mirovinu, otpremnine zbog ranjeg umirovljenja, otpremnine koje su u funkciji poticanja radnika na dobrovoljni odlazak iz poduzeća, a isplaćuju se u cilju restrukturiranja, otpremnine za sporazumni prestanak radnog odnosa, menadžerske otpremnine i dr. Različiti razlozi prestanka radnog odnosa uvjetuju i različito porezno određenje isplaćenih otpremnina. Neoporezivi iznosi otpremnina propisani su čl. 13. Pravilnika o porezu na dohodak i ovise o vrsti otpremnine koja se isplaćuje.

Najčešći razlozi prestanka radnog odnosa uz obvezu isplate otpremnine poslovno su ili osobno uvjetovani otkazi ugovora o radu koje daje poslodavac. U praksi su rjeđi izvanredni otkazi ugovora o radu uz obvezu poslodavca na isplatu otpremnine.

Poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu daje poslodavac kad radniku više ne može osigurati obavljanje poslova na radnome mjestu za koje je sklopio ugovor o radu ili na drugom odgovarajućem radnom mjestu, a posljedica je organizacijskih promjena, tehnoloških inovacija ili ekonomskih teškoća koje uvjetuju smanjivanje broja zaposlenih. Osobno uvjetovani otkaz nije posljedica krivnje radnika, već nekih trajnih osobina i sposobnosti radnika zbog kojih ne može ispunjavati obveze iz ugovora o radu u traženom opsegu i kvaliteti. Najčešće se osobno uvjetovani otkaz daje invalidima rada kojima poslodavac ne može osigurati rad na radnim mjestima koja odgovaraju njihovoj smanjenoj radnoj sposobnosti.

Izvanredni otkaz pušten je u slučaju kad zbog neke osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa nije moguć. Ako je izvanredni otkaz posljedica okolnosti koje nisu krivnja radnika, radnik ima pravo na otpremninu. Pravo radnika na otpremninu uvjetovano je neprekinitim radom kod istog poslodavca u trajanju od najmanje dvije godine. Prema Zakonu o radu, svota otpremnine određuje se u visini jedne trećine prosječne bruto plaće radnika ostvarene u tri mjeseca prije prestanka radnog odnosa za svaku navršenu godinu rada kod poslodavca, ali najviše u iznosu šest prosječnih bruto plaća radnika ostvarenih u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu.

Pravo radnika na otpremninu zbog otkaza ugovora o radu propisano Zakonom o radu minimalno je pravo radnika. Drugim izvorima radnog prava (pravilnikom o radu, kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu) može se odrediti, odnosno ugovoriti povoljniji iznos prava na otpremninu. Povoljniji iznos prava na otpremninu može se odrediti tako da se ugovori veći iznos otpremnine (npr. u visini jedne bruto plaće za svaku godinu), da se otpremnina određuje za povoljnije godine radnog staža (npr. za ukupne godine radnog staža u djelatnosti, a ne samo radnog staža kod poslodavca), da se ugovori otpremnine bez ograničenja od najviše šest mjesečnih plaća i dr.

U slučaju različitog određivanja prava na otpremninu u različitim izvorima radnog prava koji obvezuju poslodavca primjenjuje se pravilo pogodnosti iz čl. 7a. Zakona o radu prema kojemu radnik ima pravo na za njega najpovoljniji iznos otpremnine.

Neoporezivo se mogu isplatiti samo dvije vrste otpremnine i to do visine propisane čl. 13. Pravilnika o porezu na dohodak. Neoporezivi su sljedeći iznosi otpremnina: otpremnine zbog poslovno i osobno uvjetovanih otkaza ugovora o radu propisana je u visini 6.400 kn, a za invalide rada u visini 8.000 kn, za svaku navršenu godinu rada kod poslodavca koji otkazuje ugovor o radu, pri čemu porezni propisi ne ograničavaju najvišu svotu neoporezive otpremnine te otpremnina za odlazak u mirovinu u svoti od 8.000 kn po radniku.

Sve su druge otpremnine u poreznom smislu izjednačene s isplatom plaće i podliježu plaćanju doprinosa iz plaće, doprinosa na plaću i poreza na dohodak odnosno prireza. Isto tako, u slučaju kad se otpremnine za otkaz ugovora o radu bez krivnje radnika i otpremnine za odlazak u mirovinu isplaćuju u svotama većim od propisanoga neoporezivog iznosa, razlika iznad neoporezivog iznosa u poreznom se smislu smatra isplatom plaće radnika. Obveza plaćanja poreza na dohodak i propisanih doprinosa iz i na plaću postoji nezavisno od toga kad se isplaćuju otpremnina, u vrijeme dok je radnik još u radnom odnosu ili nakon prestanka radnog odnosa.

U odnosu na visinu otpremnine propisane Zakonom o radu, neoporezivi iznosi otpremnine određeni su u značajno većem iznosu. Ako znamo da je prosječna mjesečna bruto plaća u Hrvatskoj oko 6.000 kn, a pravo na otpremninu određuje se u visini jedne trećine plaće (najviše šest plaća), proizlazi da radnik za 10 godina radnog staža kod istog poslodavca ima pravo na otpremninu u visini 20.000 kn (1/3 od 6.000 kn x 10 godina), a za 30 godina staža u visini 36.000 kn (6 x 6.000 kn). Porezni propis je vrlo široke ruke i određuje da se radniku s 10 godina staža neoporezivo može isplati otpremnina u visini 64.000 kn, a radniku s 30 godina staža u visini 192.000 kn. Nisu usamljeni primjeri u praksi da se radniku koji je 40 godina proveo na radu kod istog poslodavca isplaćuje neoporeziva otpremnina u visini 256.000 kn.

Time porezni propisi potiču socijalne partnere da u izvorima radnog prava ugovaraju svote otpremnine višestruko veće od minimuma propisanih Zakonom o radu. I dok ekonomski analitičari ukazuju na loše strane sustave koji potiče jednokratnu potrošnju, porezni propisi takvu praksu stimuliraju.

Osim prava na otpremninu koju isplaćuje poslodavac, radnici kojima je ugovor o radu prestao zbog poslovno ili osobno uvjetovanih razloga imaju prema Zakonu o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti pravo na jednokratni dodatak, u sljedećim iznosima: u visini dvije najviše mjesečne novčane naknade (2.000 kn) ako je radnik proveo na radu kod poslodavca 20 i više godina, u visini četiri najviše mjesečne novčane naknade (4.000 kn) ako je radnik proveo na radu kod poslodavca 25 i više godina, i u visini šest najviših mjesečnih novčanih naknada (6.000 kn) ako je radnik proveo na radu kod poslodavca 30 i više godina.

Pravo na jednokratni novčani dodatak koji se isplaćuje iz sredstava Zavoda za zapošljavanje ne ovisi o svoti otpremnine koju je radnik ostvario kod poslodavca. To je dodatno pravo, propisano za sve radnike u istom iznosu. Jednokratni novčani dodatak isplaćuje se prilikom isplate prve mjesečne naknade za nezaposlenost i ne podliježe plaćanju poreza na dohodak.