Tko nema energetsku strategiju osuđen je na improvisacije

Umjesto da barem jednom smogne hrabrosti i puku obznani neku neugodnu ali i neizbježnu vijest, premijer je s poslovodstvom Ine dogovorio predstavu sa ‘zaštitnim cijenama’ za navodno naivni narod.

‘Stariji će se sjetiti ovih stihova iz 80-ih godina prošlog stoljeća, iz pjesme sarajevskog benda Zabranjeno pušenje. Brojni potezi premijera Ivo Sanadera posljednjih mjeseci često asociraju upravo na tu bosansku narodnu mudrost, koja se u politici može prevesti kao poruka da nije mudro samo smišljati predstave koje bi se trebale svidjeti biračima jer je u nekim situacijama važniji konačni rezultat. Pa i po cijenu da publika ponekad s ‘utakmičice’ ode nezadovoljna.

U slučaju reakcije na probijanje cijene barela nafte na svjetskoj razini iznad 75 dolara, Sanader je pokušao, na brzinu i improvizirajući, ponovno igrati za publiku. Što mu se ubrzo ‘obilo o glavu’.

Umjesto da barem jednom smogne hrabrosti i puku kaže neku neugodnu ali i neizbježnu vijest, premijer je s poslovodstvom Ine dogovorio predstavu za naivni narod: da se jedno gorivo sačuva dvije lipa ispod prema njemu odavno određene psihološke granice od 8 kuna za litru, nakon koje je obećao braniti standard građana. Pritom je ostalo nejasno na temelju koje je studije premijer odredio upravo tih 8 kuna kao granicu.

Pokazalo se da je riječ o prijevari, jer se štiti ekološki i za vozila štetno visokosumporno gorivo, a ‘raja’ je na početku bila uvjerenja da će se cijenom štititi eurosuper 95.

A istina koju je premijer morao reći svome izbornome tijelu jednostavna je: ‘Nitko vas ne može zaštititi od eksplozije cijena nafte. Možemo smanjiti trošarine, ali onda će država štedjeti na nekim drugim izdacima. Pa ćemo, primjeru radi, morati još više stegnuti proračun za bolnice, a roko ve plaćanja još produljiti. Jedino je rješenje, dragi građani, da se manje vozite vlastitim automobilima, da na posao ne odlazite svatko u svome limenom ljubimcu i da se krene s racionalnim potrošnjom. Možemo mi smanjiti prihode proračuna od derivata nafte, ali onda moramo, primjerice, zaustaviti cestogradnju. A to znači gubitak radnih mjesta.’

Naravno, takav hrabri nastup pretpostavlja da Vlada ima konzistentnu ekonomsku politiku, a među ostalim i scenarije o tome kako iznaci optimalni odgovor na energetske krize. Kako toga nema, a nema ni promišljenih stajališta države kad je riječ o tome koliku profitabilnost dopušta monopolistima poput Ine (kojoj je država još, barem formalno, većinski vlasnik), onda se i dolazi do blamaža poput ove s muljatorskim potezima Uprave Ine na čelu s vječitim Tomislavom Dragičevićem. I uz još jedan dokaz nesposobnosti čovjeka koji je u Ini zadužen za korporativne komunikacije, a koji ne zna raditi ni u mirnodopskim, a kamoli u izvanrednim okolnostima.

Sanader još nema strategiju i iz nje izvedenu konzistentnu energetsku politiku. Obećao je da će sredinom ožujka objaviti strategiju (koju traži EU), ali već stiže i svibanj a nacrt toga ključnog dokumenta, koji bi valjda trebao sadržavati i poneki redak o odnosu prema energetici, još nije ugledao svjetlost dana.

Dokument je završen u Državnom uredu za strategiju, ali nikako da se sazove Gospodarsko-socijalno vijeće kojemu Sanader prvo treba predstaviti dokument koji je trebao imati tek koji mjesec nakon što je došao na vlast. A nema ga ni godinu dana prije kraja mandata.

Premijerovo ‘igranje za raj’ sada bi tražilo da, jednako kao što je, kad su uoči Uskrsa kasnile mirovine, po kratkom postupku smijenio direktora Hrvatskih pošta Josipa Skoblara, sada smijeni Tomislava Dragičevića. Naravno, može Sanader svaki tjedan smijeniti nekog direktora državne tvrtke, ali ako se odnosi sustavno ne rješavaju i ako se ne uvažava ekonomska logika, tragikomične će situacije biti sve češće.