Nepojmljivo je da država nema sređenu dokumentaciju o svojoj ratnoj suradnji s BiH i da skriva ono što osporava tezu o zločinačkom pothvatu.
I ma tu neke simbolike: dvije presude, za Hrvatsku iznimno bitne, u razmaku od petnaest godina, našle su se u rukama dvojice francuskih sudaca. Na jednoj je strani država koja nikad nije osvijestila zašto je neovisnost sudskih odluka uopće važna za razvoj, stabilnost pa i za samu opstojnost države, dakle Hrvatska. Na drugoj su strani suci koji dolaze iz države u kojoj je svijest o važnosti neovisnog sudstva i neovisnih sudskih odluka razvijena gotovo do kulta. Dakle riječ je o sucima iz Francuske. Prije petnaest godina bio je to Robert Badinter, bivši predsjednik Ustavnog suda Francuske i prijatelj tadašnjega francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca. Prvi je trebao presuditi je li Hrvatska razbila Jugoslaviju, nelegalno se odvojivši od nje. Drugi će presuditi je li Hrvatska osmislišla i provela udruženi zločinački pothvat protiv nehrvata u BiH. Ni u jednom ni u drugom slučaju u hrvatskom političkom establismentu nije shvaćena težina tih presuda i dalekosežnost njihovih posljedica.
Kad je Robert Badinter, u prosincu 1991. godine, presudio da se Jugoslavija raspala, i da su nje ne republike, uključujući i Hrvatsku, njene ravnopravne sljednice u svojim republičkim granicama, bila je to presuda potpuno oprečna tadašnjoj politici njegova predsjednika i prijatelja Mitteranda. I bila je potpuno oprečna francuskom javnom mnjenju oblikovanu po mjeri tadašnje francuske politike. Pokušajte zamisliti hrvatskog suca, prijatelja predsjednika ili premijera, koji donosi presudu oprečnu njihovoj politici i mainstreamu međunarodne politike? Nema tog suca? U Hrvatskoj nikad nisu potpuno shvaćeni važnost i veličina Badinterovih zaključaka, niti su oni dovoljno korišteni za izgradnju i obranu državnih pozicija u međunarodnoj politici. Ironicno, ali Hrvatska se vjerojatno najdosljednije ponižala kao pravna država upravo prema Robertu Badinteru. Kada je sredinom devedesetih želio kupiti (kupiti, ne dobiti!) kuću na Korčuli, državna administracija mu je kratko i odlučno odgovorila da hrvatski zakon ne dopušta strancima vlasništvo nad nekretninama. Iako su mogli napraviti izuzetak, a da ne prekrši zakon. Ali, tko je njima Badinter? Nema ga ni u trač rubrikama.
Sudac Jean-Claude Antonetti danas je u još delikatnijoj poziciji. Pred sobom u haaškoj sudnici ima šestoricu Hrvata optuženih za sudjelovanje u udruženome zločinačkom pothvatu u BiH. Njihove individualne odgovornosti mogu biti, i vjerojatno jesu, različite. Ali okvir zločinačkog pothvata isti je za sve: oni su samo personifikacija zločinačkog pothvata čiji je nositelj hrvatska država. Njegova je širina tolika te se čini da je Hitlerov zločinački pothvat u usporedbi s njim bio mačji kašalj. Tu tezu tužiteljstva podržava cjelokupna međunarodna politika, dijelom i kao alibi za vlastitu politiku prema BiH, osobito prema Hrvatima u BiH. I to je očekivano. Ali tu tezu aktivno ili prešutno podržava i hrvatska državna administracija. A to je ipak racionalnom zapadnom umu nepojmljivo. Kako ikome objasniti da država nema sređenu dokumentaciju o svojoj ratnoj suradnji s BiH, da skriva ono što osporava zločinački pothvat, da obrane optuženih nisu mogle dobiti službenim putem niti temeljne međunarodne ugovore Hrvatske i BiH? Ukratko, da država želi biti zločinac, jer netko ju je uvjerio da je to ‘trendy’. I da Slobođan Praljak zapravo pred Haaškim sudom brani državu od optužbi da je bila zločinačka družba, prema vlastitoj odluci, vlastitim novcem i protivno njenoj volji i nakani? Onima koji još nisu poslovani s hrvatskom političkom elitom, to je neobjašnjivo. Oni koji imaju iskustva u tome, već su to iskoristili.
