Deset godina nazadovanja

Hrvatska je prešla put od američkog partnera na Balkanu do zemlje koja, s Makedonijom i Albanijom, čeka američku podršku za ulaznicu u NATO.

Potpredsjednik Cheney baš i nije posjetio Hrvatsku. Došao je u Hrvatsku na sastanak Američko-jadranske povelje, u kojoj se Hrvatska, Makedonija i Albanija međusobno podržavaju u procesu priključenja NATO-u. Otpredsjednik SAD-a protutnjio je Dubrovnikom. Gotovo pet tisuća ljudi-žaba, ljudi-gorila i ostalog osoblja koje se brinulo o njegovoj sigurnosti, mogu odahnuti. A hrvatski političari i analitičari mogu sada tumačiti što posjet Dicka Cheneyja znači za sadašnje i buduće hrvatsko-američke odnose. Za početak, potpredsjednik Cheney baš i nije posjetio Hrvatsku. Došao je u Hrvatsku na sastanak Američko-jadranske povelje, u kojoj se Hrvatska, Makedonija i Albanija međusobno podržavaju u procesu priključenja NATO-u. I njegov je dolazak prije svega bio američka demonstracija zanimanja za regiju.

Deset godina prije toga, američki ministar trgovine, Ron Brown, nije uspio stići u Dubronik. Poginuo je, zajedno s tridesetak američkih poslovnih ljudi, u avionskoj nesreći pri slijetanju na Dubrovački aerodrom. Za razliku od Dicka Cheneyja, Ron Brown je došao u posjet Hrvatskoj, u pratnji predstavnika velikih američkih kompanija, mahom onih koji biznisom ‘prate’ američku politiku u svijetu. Bilo je to tek četiri mjeseca nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma. I bila je to jasna poruka da SAD, nakon bliske vojne suradnje koja je dovela do mirovnog sporazuma, računa na Hrvatsku kao na mirnodopsku saveznicu na Balkanu. U sljedećih deset godina Hrvatska je prešla put od američkog partnera na Balkanu do zemlje koja, zajedno s Makedonijom i Albanijom, čeka američku podršku za ulaznicu u NATO. Pritom, SAD ima razvijenu suradnju s Makedonijom i Albanijom nego s Hrvatskom.

No taj se silazni put – od zemlje-partnera do zemlje na repu američkog zanimanja – nije spontano dogodio. U njega je s hrvatske strane uloženo mnogo nekompetencije, neznanja i za državu štetnog djelovanja u vođenju vanjske politike. A na tom putu svoje ‘dionice’ imaju uglavnom svi koji danas, nakon Cheneyjeva posjeta, tako uvjereno prognoziraju moguće uspone u američko-hrvatskim odnosima: i sadašnja i prethodna vlada, kadrovi HDZ-a, SDP-a i drugih stranaka ovisno o svom utjecaju, a osobito vanjskopolitička orijentacija predsjednika države i istupi obogaćeni moralnim lekcijama Georgeu Bushu i njegovoj politici.

U drugoj polovini devedesetih, u vrijeme kad je trebalo učvrstiti savezništvo, hrvatski su političari i analitičari počeli ‘otkrivati’ da američki biznis želi što veći profit i da ide ruku pod ruku s američkom politikom. Pa su ‘otkrili’ da američki suradnici žele postići što bolje ugovore za sebe. No nisu našli načina da spriječe vlastite predstavnike u sklanjanju štetnih ugovora, odnosno korupciji. U mirnodopskoj vanjskoj politici predsjednik Tudman nije se snalazio. Nova politička garnitura, s premijerom Račanom i predsjednikom Mesićem na čelu, kao da obnavlja duh odumrle nesvrstane politike i novog antiamerikanizma. Ne žele potpisati Sporazum o neizručivanju američkih vojnika stalnome Međunarodnome kaznenom sudu. Jer su principijelni. Hrvatski predsjednik komentira američku intervenciju u Iraku jednako oštro kao i Fidel Castro. Vlada se odlučno opire bilo kakvom hrvatskom sudjelovanju u operacijama u Iraku. Nova, Sanaderova Vlada tek je u retorici nešto promijenila, no ne i na djelu. Ona ide u EU. Pritom je propustila primijetiti da je američka podrška bila presudna prigodom posljednjeg proširenja EU, da će biti presudna i u budućem proširenju.

Sanaderova je Vlada propustila primijetiti da je američka podrška presudna pri proširenju EU politike Georga Busha danas malo toga govori s oduševljenjem ili je otvoreno podržava. Američka (sve)moć malo je kompromitirana. Ali nijedan se odgovorni zapadni političar ne upušta tako otvoreno u kritiziranje Bushove politike, svaki respektira moć, osobito iza zatvorenih vrata, i nastoji biti prihvaćen barem kao tihi saveznik. A saveznik mora nešto ponuditi, mora to partnerstvo ‘prodati’ SAD-u kao rješenje. Kada bi ‘dioničari’ neuspjeha u hrvatsko-američkim odnosima prihvatili barem ta jednostavna pravila igre, u razdoblju kad će se na pregovaračkom stolu ponovno naći ustoj sudjelujućih nam država, kad je hrvatska država na opuštenoj klupi u Haagu za dva zločinačka pothvata, ulijevalo bi to barem neku nadu da cijena budućih pogodbi neće stizati na hrvatski račun.

Tada bi shvatili da Dick Cheney neće s batinom tjerati Hrvatsku da potpiše članak 98 o neizručivanju američkih vojnika; da su oni na potezu. Uostalom, SAD-u nije teško pao izostanak hrvatskog potpisa niti je zbog toga imao problema.