Val nacionalizacije nafte i plin

Na iskorištavanju plina u Boliviji strane kompanije zarađuju 10 puta više na svaki uloženi dolar, dok Bolivci plaćaju 12 puta veću cijenu plina.

Prošlog tjedna bolivijski predsjednik Evo Morales proveo je nacionalizaciju industrije prirodnog plina i nafte te dodao kako je to samo početak povratka prirodnih bogatstava Bolivije. ‘Svećana’ objava nacionalizacije zabrinula je strane energetske kompanije koje su u Boliviji investirale gotovo 3,5 milijardi dolara. Kako je Bolivija druga država Južne Amerike po nalazištima plina, nije trebalo dugo čekati na reakcije tržišta, pa je barem nafte na Londonskoj burzi postupio 26 centi i dostigao cijenu od 73,96 dolara. Unatoč roku od 180 dana, koliko je Morales dao stranim kompanijama za povlačenje iz Bolivije, vojnim postrojbama je naredio da okupiraju polja prirodnog plina, a televizija je prikazala pripadnike vojske i policije kako čuvaju postrojenja i urede u nalazištima u Santa Cruzu, na istoku zemlje. Vojska je poslana na 56 lokacija u cijeloj zemlji.

Rješenje se stranim kompanijama propisuje novu podjelu naftnih prihoda, rezervirajući dio od 82 posto za državu. Morales je uza sve zaprijetio stranim kompanijama da će ih protjerati iz zemlje ne pristanu li u roku od šest mjeseci na nove ugovore koji će omogućiti nacionalizaciju. Strane kompanije koje ne potpisu nove ugovore neće moći nastaviti raditi u zemlji, upozorio je Morales, naglasivši da namjerava ‘provesti pravu nacionalizaciju’ kako bi oporavio bolivijsko gospodarstvo. Mogućnost pregovora sa stranim kompanijama otvorena je odmah na objavi nacionalizacije, a nacionalizacija se odnosi na približno 26 stranih kompanija.

Nacionalni dekret najviše će pogoditi europske i južnoameričke kompanije, među kojima su španjolski Repsol, francuski Total, britanski British Gas te brazilski Petrobras, ali i američki Exxon. Strane kompanije navode da su od sredine devedesetih godina prošlog stoljeća u bolivijski energetski sektor investirale gotovo 3,5 milijardi dolara, a sada su zabrinute da neće moći nadoknaditi uložena sredstva. Rapsol je tako uložio približno milijardu dolara, a Petrobras pola milijuna više. Sve kompanije najviše su ulagale u istraživanje polja, plinovode te drugu prijeku potrebnu infrastrukturu.

Ipak, postavlja se pitanje kako će se nacionalizacija provesti. Za sada je nejasno odakle će Bolivija osigurati sredstva za kupnju privatne imovine te koliko će novca Vlada uopće biti spremna ponuditi, hoće li ponuditi tržišnu cijenu ili onu koju sama odredi. Budući da Morales smatra da je tijekom prošlog desetljeća na djelu bila pljačka bolivijskih energetskih izvora, druga je mogućnost vrlo vjerojatna. Unatoč energetskom bogatstvu zemlje, Bolivija, sa svojih devet milijuna stanovnika, najsiromašnija je država u regiji. Bruto domaći proizvod iznosi 8,1 milijardi dolara, odnosno 2.600 po stanovniku. Uspoređe radi, brazilska BDP iznosi 7.600 dolara, a Argentinski 10.200 dolara.

Najsiromašnija zemlja u Južnoj Americi leži na gotovo 1.500 milijardi kubičnih metara plina koji prema tržišnim cijenama vrijede više od 1,5 milijardi dolara. Ipak, transnacionalne kompanije, kao što su British Gas, Repsol, Exxon i druge, ostvaruju goleme profite od kojih Bolivija nema gotovo ništa. Dogovori s prijašnjim neoliberalnom vladom doveli su do toga da strane kompanije zarađuju 10 puta više na svaki uloženi dolar, dok Bolivci plaćaju 12 puta veću cijenu plina koji se prodaje strancima.

Morales je svoju izbornu pobjedu izvojivao, među ostalim, i izjavama da će nacionalizirati strane kompanije za eksploataciju energeta u Boliviji, drugoj zemlji po veličini rezervi plina u Južnoj Americi. Prvo mjesto pripada Venezueli, koja je i najveći izvoznik naftne i plina na tom kontinentu. Ipak, Morales je nakon izbora malo ublažio retoriku obećavši da će poštovati vlasništvo međunarodnih naftnih kompanija u zemlji.

• Vlada će iskoristiti svoje pravo na državno vlasništvo na ugljikovodike, što ne znači da će posegnuti za konfiskacijom i eksproprijacijom multinacionalne imovine – dodao je.

SAD-u nacionalizacija nikako ne odgovara s obzirom na to da bi njezine kompanije izgubile velik profit koji ostvaruju eksploatacijom energeta u Boliviji. Bit će zanimljivo vidjeti sljedeći korak Amerikanaca koji nisu skloni toleriranju ovakva razvoja događaja kad je riječ o energetskoj politici. Naime, SAD je još 2002. godine zaprijetilo da će u slučaju Moralesove pobjede na tada održanim izborima Boliviji uskratiti financijsku pomoć. Morales tvrdi da je internacionalizacija energeta u Boliviji dovela do širenja siromaštva i porasta ‘parazitskog biznisa’. U nedavnom intervjuu rekao je kako želi da venezuelska naftna kompanija Petroleos de Venezuela SA zamijeni desetke multinacionalnih kompanija koje će prema zakonu donesenom u svibnju ove godine morati revidirati ugovore o eksploataciji i proizvodnji. Prema Moralesu, dogovor s Petroleosom donijet će bolivijskoj Vladi više prihode od prodaje plina te omogućiti porast potrošnje. Morales favorizira Petroleos zbog svojih dobrih odnosa s venezuelskim predsjednikom Hugo Chavezom, također velikim protivnikom američkih interesa u regiji.

Exxon izguran iz Venezuel.

Na području Južne Amerike prvi je s nacionalizacijom krenuo predsjednik Venezuela Hugo Chavez. Druga najveća svjetska naftna kompanija, Exxon, više nije dobrodošla u Venezuelu, rekao je prošlog tjedna ministar za naftu te zemlje Rafael Ramirez.

Druga najveća svjetska naftna kompanija, Exxon, više nije dobrodošla u Venezuelu, rekao je prošlog tjedna ministar za naftu te zemlje Rafael Ramirez. Exxon je također zaprijetio međunarodnom arbitražom. U veljači venezuelska državna naftna kompanija Petroleos de Venezuela, ili PDVSA, izgurala je Exxon iz više milijardi dolara vrijednoga petrokijskog projekta, tvrdeći da Exxon nije na vrijeme pripremio izvođenje projekta. Venezuela je peti svjetski izvoznik naftne i glavni izvoznik naftne SAD-u.

Nešto manje ozbiljnu sudbinu doživio je i britanski British Petroleum koji, prema odluci Chavezove Vlade s početka godine, mora platiti zaostali porez u višini od 61,4 milijuna dolara za razdoblje od 2001. do 2004. godine. Porezna služba Seniat do te brojke došla je računanjem i revizijom poslovanja tvrtke prema nalogu predsjednika Huga Chaveza. Inače, Chavezova je zamisao da strane tvrtke koje crpe venezuelsku naftu trebaju plaćati veće poreze kako bi se popravio socijalni status u zemlji, te je potkraj prošle godine promijenio poreznu stopu iz 1991. godine od 34 posto na današnjih 50 posto. A to je veća uvjeta.