Kako uređivati partnerske ugovore

Iscrpljujući sudski sporovi zbog društvenih ugovora najčešće nastaju kad jedan ili više članova društva želi istupiti i kad iz bilo kojeg razloga jednog od osnivača zajedničkoga trgovačkoga društva zamijene (na)sljednici.

Zbog sve veće konkurencije raste potreba za okrumpnjivanjem, zbog čega manji poduzetnici ne čekajući organski rast pribjegavaju spajanju svojih trgovačkih društava (poduzeća) u veće zajedničko. Primjerice, nedavno su se spojili HGSpot i Senso, Anita i Jadran turist, Digitel i Pristop itd. Poduzetnici se još češće udružuju.

U jednom slučaju je tzv. tajni član trgovačkog društva poželio postati javni član. Riječ je o pravnom institutu tajnog društva (čl. 148.-159. ZTD) koji počiva na uvažavanju nečije želje da se njegov ili njezin status člana društva ne može vidjeti u sudskom registru. Razlozi želje za tajnošću mogu biti različiti, ali sami po sebi nisu bitni – tajni član ima interni odnos prema javnom, a eksterno nema taj status.

Uobičajeno je, barem u našem okruženju, da se tajno društvo smatra nečim negativnim, makar ga poznaju praktično sva razvijena prava (silent partnership u anglosaksonskom pravu, tiha družba u slovenskom pravu, asocijacija i participacije u talijanskom pravu, stille gesellschaft u germanskim pravima). Problem je što osoba ovlaštena za zastupanje mora podnijeti prijavu za sudski registar, pa makar sam ugovor (koji je u pravilu solemniziran) sadrži odredbu da se tajni član u bilo koje vrijeme može jednostavno odlučiti i postati javni član, bez bilo čije daljnje suglasnosti ili odobrenja.

Navedeno stvarno znači da tajni član mora voditi parnični postupak radi ishodišta presude kojom se prisiljava osobu ovlaštenu za zastupanje društva da izvrši prijavu ili će u protivnom presuda tu prijavu zamijeniti. Očito je da takvo pogrešno tumačenje propisa praktično poništava ono što je ratio legis svakoga solemniziranog ugovora – taj ugovor ima značenje pravomoćne sudsko presude i nema nikakvoga razumnog razloga za još jednu parnicu koja znači ne samo trošak i vrijeme nego i određenu krizu društva kroz cijelo to vrijeme, što nikome ne smije odgovarati.

Razumljivo, gotovo nema sporova zbog zajedničkog posla koji se razgranao iznad očekivane razine predviđene društvenim ugovorom. Odvjetnici kažu da se većina suosnivača trgovačkih društava dogovara ‘u hodu’, kako se posao razvija, a prateći razvitak posla novonastale odnose uređuju aneksima društvenih ugovora i ostalim oblicima dodatnih sporazuma. Društvene ugovore moraju potpisati svi osnivači (ako trgovačko društvo osniva samo jedna osoba, potpisuje izjavu o osnivanju). Društveni ugovori ili izjave pojedinačnih osnivača potpisuju se u obliku javnobilježničkih isprava.

Zakon o trgovačkim društvima, međutim, ne dopušta sukcesivno osnivanje tvrtke. Zbog toga treba nastojati unaprijed predvidjeti što je moguće više i sve to unijeti u društvene ugovore prije upisa trgovačkog društva u sudski registar. Nakon osnivanja trgovačkoga društva (upisa u registar) moguće je samo aneksima dopunjavati društvene ugovore, pri čemu za svako takvo dopunjavanje osnivačkog ugovora valja ponoviti postupak upisa (aneksa) u registar.

Moguće je, doduše, da osnivači društva osim osnivačkoga sastave još jedan ugovor, ali pri upisu (registriranju) tvrtke taj ugovor ne prilože u sudski registar. U takvom se slučaju u pravilu javlja problem određivanja pravne važnosti tih ‘paralelnih’ ugovora, pa zato pravni stručnjaci to ne preporučuju (ti ugovori nisu statusni i sporovi prema takvim ugovorima rješavaju se na osnovi Zakona o obveznim odnosima kao spor između dviju ugovornih stranaka, a ne posebno kao spor dva ili više partnera u istoj tvrtki).

Prema Zakonu o trgovačkim društvima ugovor, odnosno izjava o osnivanju, mora sadržavati naziv osnivača (ime, prezime, odnosno tvrtku, adresu ili sjedište osnivača), tvrtku i sjedište društva, predmet poslovanja, temeljni kapital, iznose pojedinačnih temeljnih uloga, naznaku osniva li se društvo na određeno ili na neodređeno vrijeme, prava i obveze koje članovi imaju prema društvu osim obveze uplate uloga, kao i prava i obveze društva prema osnivačima.

Društveni ugovori trebaju biti osobito precizni pri osnivanju društva s ograničenom odgovornošću, jer zakon pri osnivanju takvih trgovačkih društava ‘dopušta’ mnogo više kreativnosti nego kod dioničkih društava. Pri donošenju odluka valja precizno predvidjeti istupanje i pristupanje u društvo, podjelu dobiti, proceduru saživanja skupštine, isplatu pri istupanju itd. (ako d.o.o. ima više članova mora se utemeljiti skupština, a nadzorni odbor može i ne mora, ovisno o odluci osnivača).

Odvjetnici tvrde da općeniti savjeti nisu korisni, nego savjet valja pružiti tek na osnovi poznavanja konkretnih situacija. Od općenitih savjeta uspjeli smo dobiti samo taj da je mudrije (i jeftinije) otići odvjetniku prije započinjanja (zajedničkog) posla, nego nakon što u zajedničkom poslu iskrsnu problemi.

Pri sastavljanju osnivačkih ugovora pogrešno je polazište ‘mi smo poslovni prijatelji’. Ispravno polazište su ‘najcrnije’ pretpostavke: ‘što ako jednoga nema’, ‘što ako jedan više nije sposoban’, ‘što ako se posvaja’, itd. To možda ne izgleda teško na prvi pogled, ali osnivači poduzeća najčešće su u poslovnom zanosu i ‘crna polazišta’ jednostavno odbacuju. A treba precizirati kako se rade procjene ako jedan član istupi, a drugi ga trebaju isplatiti, treba li član koji nudi isplatu i sam biti spreman prihvatiti isplatu pod istim uvjetima itd.

Ako je društvo osnovano na neodređeno vrijednosti, osnivači mogu se istupiti samo na kraju poslovne godine. Ako je osnovano na određeno vrijednosti, osnivači mogu se istupiti samo na kraju poslovne godine. Ako je osnovano na određeno vrijednosti, osnivači mogu se istupiti samo na kraju poslovne godine.

Društvenim ugovorom može se odrediti da član može istupiti iz društva i da ga društvo može isključiti. Tada se moraju utvrditi i uvjeti, postupak i posljedice istupanja ili isključenja člana iz društva. Unatoč odredbama društvenog ugovoru član može može tužbom kod suda zahtijevati istupanje iz društva, ako za to postoje opravdani razlozi.

Član koji istupi iz društva ili je isključen ima pravo na naknadu tržišne vrijednosti svoga poslovnog udjela kakva je bila u vrijeme istupanja. Ako društvo od člana traži naknadu za pričinjenu štetu ili je član dužan ispuniti neke druge obveze prema društvu, vrijednost temeljnog uloga neće mu se nadoknaditi dok ne podmiri štetu i ne ispuni te obveze. Članstvo u društvu člana koji je istupio i člana koji je iz njega isključen prestaje kad im se isplati naknada.

Ako u društvenom ugovoru nije drugačije određeno, poslovni udjel člana društva određuje se prema veličini preuzetoga temeljnog uloga. Član društva može imati više poslovnih udjela. Ako se članu društva daje naknada za stvari ili prava koja prenosi društvu i pribraja se njegovome temeljnome ulogu, ili se nekom članu društva daju posebne pogodnosti u društvu, u društvenome ugovoru moraju se točno i u cijelosti navesti član društva koji prenosi stvar ili pravo, opis onoga što se tako prenosi društvu i vrijednost toga izraženu u novcu te posebne pogodnosti koje time stječe član društva.

Članovi društva ne mogu tražiti da im društvo vrati temeljne uloge ako bi to dovelo do smanjenja temeljnoga kapitala društva. Sve dok društvo postoji članovi imaju pravo tražiti da im se isplati godišnja dobit, ako isplata dobiti nije isključena društvenim ugovorom ili odlukom članova društva. Članovi društva koje je u stečaju solidarno odgovaraju za uplatu dijela temeljnoga kapitala društva koji nije uplaćen, ako su te uplate potrebne za podmirenje vjerovnika.

Poslovni udjeli mogu se prenositi i nasljeđivati. Ako član društva stekne nove poslovne udjele, svaki od udjela toga člana zadržava samostalnost.

Za prijenos poslovnog udjela potrebno je sklopiti ugovor u obliku javnobilježničke isprave. Takav ugovor potreban je i za preuzimanje obveze da će se prenijeti poslovni udjel. Društvenim ugovorom mogu se za prijenos poslovnog udjela postaviti i drugi uvjeti, posebice uvjet da je za to potrebna suglasnost društva.

Pravni izvor za društvene ugovore nije samo Zakon o trgovačkim društvima (NN, 117/93., 34/99., 118/03.) nego i niz drugih propisa koji se na bilo koji način bave društvenim ugovorima.

To su: Zakon o obveznim odnosima (NN, 35/05-nastavno: ZOO) kao temeljni propis za sve ugovore te odgovarajući podzakonski akti, ali svakako i postupovni propisi poput Zakona o sudskom registru (NN, 1/95., 57/96., 1/98., 30/99., 45/99., 54/05.-nastavno. ZSR) iz Zakona o parničnom postupku (NN, 53/91., 91/92., 112/99., 117/03.) – nastavno: ZPP) čije odredbe se supsidijarno primjenjuju i na druge postupke ako oni ne sadrže neku posebnu odredbu.

Gotovo cijelo vrijeme osnivači su pregovarali oko međusobnog otkupa udjela ili nalaženja trećega koji bi udjele otkupio od obojice – uz svijest da nema učinkovitog instrumenta koji bi tjerao na dogovor, stvari su dovedene do apsurda – onaj koji je tražio da bude isplaćen s 250.000 eura na ime svoje polovice odbijao je kupiti onu drugi polovicu za 250.000 kuna i doveo cijeli projekt na rub katastrofe.

Predloženi stečajni postupak, unatoč blokadi žiro-računa (ali kraćoj od zakonom određenih 60 dana kao samostalnoga stečajnog razloga) i očitoj nesposobnosti za plaćanje, zbog niza proceduralnih razloga i očite opstrukcije jednog osnivača, nije se mogao provesti dostatno brzo. Napokon su se i osnivači ipak dogovorili i nakon potpunog prestanka rada u trajanju od više mjeseci, rasta dugovanja, blokiranog žiro-računa i opasnosti da izgradnja neće biti dovršena u roku te da će koncesijski ugovor biti raskinut, jedan partner je isplatio drugoga baš iznosom od 250.000 kuna.

Kad bi se na takve slučajeve (koji nažalost nisu rijetki) primijenila opća pravila građanskog prava, rješenje bi bilo jako jednostavno – proveda bi se podjela svušnistišta na način da se npr. svi udjeli jedinstveno izlože na dražbi na kojoj bi mogli sudjelovati i osnivači. Točno je da ZTD ne pozna jak rješenje, ali pravo pitanje je zašto ga ne poznaje i što bi bilo loše u takvom rješenju. Osnivači ga istina, mogu ugovoriti, ali tada i nema problema.

Ciljno ili teleološko tumačenje sigurno znači ideju da se svaka kriza riješi što brže i što jednostavnije, a rješenje iz općega građanskog prava to sigurno jamči. Nikakvi razlozi koji se navode protiv tog rješenja (a koji se u suštini svode da to nije tako propisano i da ne treba štititi one koji ulaze u poslovni odnos a da se pri tome nisu u stanju sami zaštititi, uključujući i pravu stručnu pomoć) nisu opravdani.