Loše skenirane fotografije

U Republici Hrvatskoj je za svako raspolaganje zemljišnoknjižnim pravima (od prava vlasništva na nekretninama do svih drugih prava koja se upisuju u zemljišne knjige) potrebno ne samo postojanje ugovora ili druge isprave, nego i ovjera potpisa osobe koja tim pravom raspolaže. Svatko može svojim pravima raspolagati osobno, ali i putem opunomoćenika, dakle neke druge osobe koja u tom slučaju postupa u ime i za račun davanja punomoći. Ovjere danas obavljaju isključivo javni bilježnici, dok su ranije ovjere obavljala državna upravna tijela, a još ranije sudovi. Ovjera potpisa znači da javni bilježnik utvrđuje identitet osobe koja je stavila svoj potpis na neku ispravu, a to se radi uz pomoć neke od identifikacijskih isprava, dakle ili osobne iskaznice (najčešće) ili putovnice (rjeđe) ili čak vozačke dozvole, ali uvijek uz pomoć isprava koje sadrže i fotografiju, kako bi se, logično, usporedila fotografija i osoba koja je u javnobilježničkom uredu. No, to danas nije tako jednostavno kako se čini da bi moralo biti.

Ranije osobne iskaznice imale su u pravilu fotografiju u boji, što s najnovijima nije slučaj – sada su uvijek crno-bijele, a riječ je i o lošo skeniranim fotografijama. Vrlo često je riječ o dosta starim fotografijama, koje u pravilu ni približno ne odgovaraju ‘originalu’ iako ispravi nije istekla važnost. Posljedica je da javni bilježnici (osim ako se odluče izgravati policajce) u pravilu prihvaćaju ovjere potpisa i plavušama koje su na osobnoj iskaznici crnke ili bradonjama koji na osobnoj iskaznici nemaju gradu.

Svaki policajac, i onaj u odori i onaj u civilu, ima pristup nizu podataka o svakome od nas, čak i kada je provjera bez pravog povoda ili je povod npr. parkiranje na zabranjenom mjestu. To uključuje i pristup bazi podataka o ukradenim i izgubljenim osobnim ispravama, ali i o osobama koje su umrle. No, kad je u pitanju javni bilježnik, osoba koja vrši javnu službu i koja je posljednjih godina dobila u nadležnost i dio sudskih postupaka, takve mogućnosti institucionalno ili uopće ne postoje, odnosno izvan su dosega javnih bilježnika (primjerice terminali koji bi javne bilježnike povezivali sa zemljišnom knjižnim uredima). Jedina je iznimka za sada sudski trgovački registar.

To znači da je primjerice moguće da je uredno prijavljen gubitak osobne iskaznice i da se s tim u vezi vodi propisani postupak (objava u Narodnim novinama i drugo), a da istodobno javni bilježnik mirno ovjerava potpis na temelju baš te osobne iskaznice. A krivotvoritelj je moguće podatke da je osobna iskaznica izgubljena dobio baš čitajući oglase u službenom glasilu Narodne novine! Isto vrijedi i za slučaj smrti neke osobe. Samo je puka iluzija da bi računalo kod javnog bilježnika signaliziralo problem, jer nikakve umreženosti nema.

Odgovor zašto se mirno prelazi preko tog problema i ne pokušava ga se riješiti zapravo je bolno jednostavan. To je sada tako zato ili prije svega zato što je zakonodavac sav rizik skinuo sa sebe i prebacio ga na javne bilježnike i stranke. Isti taj zakonodavac koji u svakom zakonu proklamira načelo savjesnosti i poštenja u ovom slučaju je postupio maksimalno nesavjesno i nepoštano. To je bilo jasno već od početka, ali je još mnogo jasnije nakon što su javni bilježnici u nadležnost dobili dio sudskih postupaka, pa sada stranke koje su za nezakonit rad suda mogle tražiti i dobiti naknadu štete od države tu mogućnost više nemaju. Ako ih javni bilježnik nezakonitim radom oštetili, ovise isključivo o tome imali on pokrće na polici obveznog osiguranje te ima li osobne imovine kojom bi mogao odgovarati, što je neusporedivo lošije od situacije u kojoj za štetu odgovara država.

Možemo se stoga samo pitati kojom bi brzinom država reagirala kada bi se temeljem krivotvorene, ukradenih ili izgubljenim osobne iskaznice otudila ili opteretila neka državna imovina ili, pak, osobna imovina visokoga državnog dužnosnika. Bi li se i u tom slučaju odugovlačilo godinama i tražilo i nalazilo sve moguće razloge samo da se ništa ne promijeni?