Home / Poslovna scena / Nije istina da su menadžeri u Hrvatskoj nesposobni

Nije istina da su menadžeri u Hrvatskoj nesposobni

Hrvatski menadžeri razvili su vještine za ekstremne uvjete. Trebalo je preživjeti nestašice deviza, hiperinflaciju, raspad zemlje, rat, pretvorbu i privatizaciju, nelikvidnost, neplaćanja i napade podzemlja.

U prošlom broju Lidera, u rubrici ‘Kako radite hrvatski menadžeri’, Tomislav Cerc, predsjednik Uprave Chromosa, priznao je da svaki dan osobno zove dužnike ne bi li ubrzao naplatu potraživanja. Drugi menadžeri to neće javno priznati, ali mnogi među njima na utjerivanje dugova troše najmanje sat vremena dnevno.

Kad se to digne na godišnju razinu, ispadne da direktor u Hrvatskoj na utjerivanje potraživanja potroši nevjerojatnih 240 sati ili 30 radnih dana godišnje! Da u Hrvatskoj funkcionira pravna država i da neuređeni platište, počevši od države, nisu gazde u posljednjih petnaestak godina, prosječno me hrvatskom biznismenu ostalo bi vremena da se mjesec dana godišnje obrazuje. Ovako svoje dragoćeno vrijeme troši na moljakanje dužnika.

To je dio odgovora na naizgled porazne rezultate iz Svjetskog godišnjaka konkurentnosti, prema kojemu je hrvatski poslovni sektor po svojoj kvaliteti na začelju 61 uvrštene zemlje. Stvar je još zanimljivija kad se shvati da su lošu ocjenu sami sebi dali menadžeri 50-ak anketiranih hrvatskih tvrtki.

Zapravo nije istina da su menadžeri u hrvatskoj katastrofalno loši i nesposobni. S obzirom na to što su prošli u posljednjih dvadesetak godina, može se reći da su ovdješnji direktori vjerojatno i sposobniji od svojih kolega u razvijenim zemljama. Razvili su vještine preživljavanja u ekstremnim uvjetima. Gore bi u hrvatskim prilikama prošli biznismeni iz najbolje rangiranih zemalja da se nadu u hrvatskim prilikama nego što bi se naši menadžeri nakon nekog vremena snašli u njihovim urednim poslovnim okruženjima.

U hrvatskih su menadžera u prosjeku visokorazvijene sposobnosti koje su bili prisiljeni razviti da bi preživjeli. Ponekad nalikuju ‘izabranom narodu’ koji 40 godina luta pustinjom i nikako da dođe do ‘obećane zemlje’ gdje će uvjeti poslovanja biti lišeni svih posljedica socijalističko-tranzicijsko-ranokapitalističko-balkanskih pravila igre.

Današnji 50-godišnji hrvatski menadžer započeo je karijeru 1981. godine. Tada je Jugoslavija bila usred dužničke krize. Vladala je nestašica svega i svačega, pogotovo deviza, pa je najvažnije bilo znaje iz tzv. ‘šticunga’, odnosno paralelnog, polulegalnog tržišta deviznim pravima.

Na pragu svojih tridesetih takav je direktor morao naučiti opstati u uvjetima hiperinflacije koja se penjala i iznad 2.000 posto godišnje. Početkom 90-ih uslijedio je raspad unutrašnjeg tržišta, pa poslovanje u ratnim prilikama. Usporedo se takav direktor morao snaći i preživjeti u uvjetima pretvorbe i privatizacije. Kad su se sredinom 90-ih koliko-toliko smirile vlasničke tenzije, buknula je nelikvidnost. Trebalo je preživjeti u uvjetima kada nitko nikome nije plaćao u rokovima kraćim od 250 dana.

Neplaćanja su se, za ovdašnje prilike, malo normalizirala, ali dolazi nova prijetnja. Državni aparatur nije se na vrijeme obračunao s podzemljem. Ono se nekad držalo kafića i obrtnika, ali danas su rijetki sretan menadžer koji u nekom poslu nisu susreli njihove pripadnike.

Uzme li se u obzir sve što su prošli, menadžere koji su preživjeli na funkcijama u protekla dva-tri desetljeća trebalo bi testirati imaju li PTSP. Mnogi bi bili pozitivni.

Miliun izgubljenih sati na preživljavanje u nenormalnim uvjetima doveli su do toga da dio menadžmenta u Hrvatskoj zaista pati od neznanja stranih jezika, nije prošao treninga menadžerskih tehnik, a rijetki su završili MBA studije.

S time u vezi dobrodošao je naputak Nacionalnog vijeća za konkurentnost, koje rezultate spomenutog rangiranja koristi za poruku da se poslovna zajednica mora početi baviti i sama sobom. Ali treba paziti da se ne postigne suprotni efekt.

Gotovo u svim razgovorima strani konzultanti koji provedu neko vrijeme u Hrvatskoj izraze čudenje nad time koliko mi ovdje malo vjerujemo u vlastite sposobnosti. Razlog defanzive je s jedne strane taj što brojni menadžeri nemaju mnoge nužne vještine za globalnu utakmicu. S druge strane, u svakodnevnoj borbi za preživljavanje nemaju vremena razmišljati o razvoju. Mnogima je na taj način krug zatvoren.