Čehovljev Ivanov (prijedor Borislav Mrkšić), premijerno izveden 11. svibnja na pozornici Gavelle, u režiji Nenni Delmestre te dramaturškoj obradi Dubravka Mihanovića, podbacio je u svojoj namjeri da ispriča pripovijest o suvišnom čovjeku koji se kopira u nemogućnosti da iznova stekne nadzor nad vlastitim životom. Ivanov, jedna od Čehovljevih prvih drama koja je najavila veliki talent ovog pisca, u središte postavlja malodušno samosažaljevanje naslovnog lika kojega je on sam svjestan, ali ne nalazi način da mu se othrive.
Zarobljen vlastitim spoznajama o provincijalnosti i promašenosti sredine u kojoj živi, Ivanov spremno lamentira o nekadašnjem životnom elanu koji je nestao, a da i sam ne zna zašto. Čehovljev Ivanov itekako je mogao komunicirati sa suvremenim gledateljem da mu se ‘učita’ makar dio težine koju nosi hrvatska svakodnevica, ali njegova depresija ostaje na razini neuvjerljivog uvjeravanja u opravdanost mazohističke potrebe za negacijom života.
Izbor komada tako se nije uspio do kraja opravdati te ostaje dojam da nas se ta njegova depresija tek polovično tiče. Samoubojstvo koje Ivanov počinje na kraju komada, na dan svog vjenčanja s mladom Sašom, vjerojatno i jest jedini izlaz iz te samoobnavljaće nemogućnosti, ali ipak, teren za takav čin u režiji Nenni Delmestre nije dovoljno jasno pripremljen.
