Ilija Rkman nije svetac, ali je zaštitnik potrošača

Zbog njegovih aktivnosti nisu rijetki pokušaji krivotvoritelja vlastitih proizvoda da sudskim tužbama i na ostale načine pokušavaju poljuljati povjerenje potrošača u osobu Ilije Rkmana.

Nepovršno presuda Općinsko-ga suda u Zagrebu, kojom je prošli tjedan glasnogovornik društva Potrošač oslobodio optužbe za klevetu zbog toga što je prije dvije godine upozorio potrošače da se na hrvatskom tržištu prodaje deterdžent marke Ariel lošije kvalitete od onoga koji se pod istim imenom i markom prodaje na tržištu EU, ponovno je svratila pozornost javnosti na osobu Ilije Rkmana. On je otprije poznat javnosti po akcijama zaštite potrošačkih interesa korisnika telekomunikacijskih usluga u Hrvatskoj.

A samo godinu prije prošlotjedne presude Mladen Vukmir, odvjetnik tvrtke Procter&Gamble, koja na hrvatsko tržište plasira deterdžent Ariel, odbio je mogućnost mirenja zahtijevajući u sudskoj raspravi da sud optuženog Iliju Rkmana proglasiti krivim i da ga osudi. No, nakon toga je branitelj Ilije Rkmana predložio dokaze u prilog tvrdnji o lošoj kvaliteti Ariela, nalaz Državnog inspektorata, analizu Kemijskog fakulteta, kao i više pisanih pritužbi potrošača iz Hrvatske itd. I Nenad Lukić, sudac zagrebačkoga Općinskog suda, prihvatio je dokazne prijedloge kojima su potkrepljene Rkmane tvrdnje da Procter&Gamble na hrvatsko tržište plasira Ariel lošije kvalitete od onoga u EU.

Pokazalo se tako da se tvrtki Procter&Gamble nije ‘ispalilo’ odbiti mirenja, jer nakon ove presude, neovisno o tome što nije pravomoćna, hrvatska je javnost definitivno povjerovala da joj se podvaja Ariel lošiji od onoga koji se prodaje u EU.

Rkmanova priča o Arielu, međutim, nije jedina. To je priča o nizu proizvoda koji se na tržištu novih članica EU, ili na tržištu zemalja kandidata za EU, plasiraju lošije kakvoće od onih koji se pod istim imenom plasiraju na tržištima starih članica EU. Na dvostruka mjerila Ilija Rkman je u veljači ove godine upozorio i u Bruxellesu na konferenciji predstavnika potrošačkih udruženja iz EU.

Na toj konferenciji predstavničkih udruženja za zaštitu potrošača iz Zagreba i o problemima primjene dvostrukih mjerila pri plasmanu roba i usluga istih robnih marki, ali mnogo slabije kakvoće za tržišta izvan zemalja starih članica EU. Na toj je konferenciji ukažano na niz primjera da se u gradovima zemalja novih članica i kandidata za prijam u EU mogu kupiti proizvodi iste robne marke kao, primjerice i u Bruxellesu, ali mnogo slabije kvalitete.

Kod nekih robnih marki zabilježena je primjena čak i ‘trostrukih’ mjerila kakvoće, prva kvaliteta za tržišta zemalja starih članica EU i najrazvijenije zemlje svijeta, druga razina kvalitete za zemlje nove članice, a treća, najlošija, za zemlje kandidate za prijam u EU, kao i za ostale tranzicijske zemlje. Sve su se predstavnici Komisije za proširenje EU, kao organizatori te konferencije (uglavnom iz zemalja starih članica EU sa zaštićenim tržištima), jako čudili, jer za to dotad kao nisu znali.

A Ilija Rkman je na toj konferenciji predložio da se u Zagrebu osnuje regionalni centar za analizu kakvoće proizvoda, u kojemu bi se obavljale kemijske, toksikološke, alergološke i ostale analize proizvoda za potrebe zemalja u ovom dijelu Europe. Na taj bi se način komparativno kontroliralo kakvoću proizvoda uglednih marki radi razotkrivanja krivotvorenja vlastitih proizvoda, koji se na slabije zaštićena tržišta tranzicijskih zemalja plasiraju lošije kakvoće od onih na tržištima starih članica EU. Za to ima osnove i zbog sve brojnijih upita iz susjednih zemalja bivše Jugoslavije, osobito iz Bosne i Hercegovine, Srbije te posebno Vojvodine, koji su prepoznali Udruženje za zaštitu potrošača iz Hrvatske kao izvor korisnih informacija. No, i ovog su puta nedostatna novčana sredstva ograničavajući činitelj, jer samo jedno takvo komparativno ‘uzorkovanje’ proizvoda u Njemačkoj stoji približno 6 tisuća eura.

Zbog svih ovih aktivnosti nisu rijetki pokušaji krivotvoritelja vlastitih proizvoda da sudskim tužbama i na ostale načine pokušavaju poljuljati povjerenje potrošača u osobu Ilije Rkmana, a valja očekivati da će takvih pokušaja ubuduće biti sve više. Tim prije što životopis Ilije Rkmana obiluje neobičnim obratima, zbog kojih su moguće razne konstrukcije u ime njegove diskreditacije. No, neovisno o neobičnostima iz Rkmova životopisa, činjenica je da postiže neosporno dobre rezultate u aktivnostima na zaštitu potrošača.

Jedini prigovor Rkmovim aktivnostima na zaštitu potrošača jest možda pretjerani oprez i zbog toga sporost u dokazivanju da i drugi ugledni proizvođači iz EU, a ne samo proizvođači deterdženata, plasiraju na tržišta europskih tranzicijskih zemalja, pa čak i novoprimljenih članica EU, svoje proizvode lošije kakvoće od one na tržištima starih članica EU i ostalih najrazvijenijih zemalja u svijetu. Taj je oprez, doduše, razumljiv s obzirom na premalo novca s kojim Rkmova Udruga potrošača raspolaže, kao i s obzirom na sve učestalije sudske tužbe.

Ilija Rkman rođen je 15. lipnja 1951. godine u Otočcu, u Lici. Nakon gimnazije, 1974. završava školovanje na Vojnoj akademiji u Beogradu, na kojoj 1990., na poslijediplomskom studiju, stječe i stupan magistra vojnih znanosti. Od 1974. do 1991. radi kao viši predavač na Vojnoj akademiji u Karlovcu. Prijelomne 1991. Ilija Rkman dezertira iz JNA. U ožujku 1992., ubrzo nakon uspješna prebacivanja bez putnih isprava u samo dvadesetak sati preko čak tri tadašnje međudržavne granice u Hrvatsku, Rkman postaje tajnik Hrvatske kršćanske demokratske unije. U razdoblju od 1993. do 2003. u više glasila objavljuje niz geopolitičkih i vojnopolitičkih analiza i komentara. Autor je i koautor više vojno stručnih i memoarskih knjiga. Od travnja 2000. do danas djeluje u udruzi Potrošač.

Na spomenutoj konferenciji predstavnika potrošačkih udruženja EU početkom veljače u Bruxellesu je, zahvaljujući i Rkmovim nastojanjima, ukazano zapravo na činjenicu da, iako bi EU trebao funkcionirati kao jedinstveno tržište, za to nakon proširenja nema dostatnih proizvodnih i ostalih kapaciteta. Zbog toga su brojni ugledni proizvođači iz EU ‘izlaz’ potražili u krivotvorenju vlastitih robnih marki, pod izgovorom da su njihovi proizvodi lošije kvalitete ‘prilagođeni potrebama regionalnih tržišta’.

Ilija Rkman je u ime delegacije društva Potrošač iz Zagreba na spomenutoj konferenciji u Bruxellesu u sklopu rasprava o problemu dialera (unositelji ‘virusa’ kojim se bez znanja vlasnika telefona nabijaju impulsi) u telekomunikacijskim djelatnostima, koji muči sve zemlje nove članice i kandidate za prijam u EU, predložio da se podvale dialera u TK djelatnostima definiraju kao poseban oblik organiziranog TK kriminala, koji treba rješavati prema uzoru Španjolske, Irskih i Velike Britanije, zajedničkim akcijama resornih ministarstava, nacionalnih policija i Interpola.

Govoreći o tim problemima na konferenciji u Bruxellesu, Rkman je rekao da je današnji svijet podijeljen na pet velesila, EU, Rusiju, Kinu, Japan, SAD i ostatak ‘svoga nedefiniranog dijela svijeta’. Ako je tome tako, naglasio je Rkman na konferenciji, onda i EU mora djelovati kao jedinstveno tržište, a ne kao dosad sa zaštićenijim i nezaštićenim tržištima s različitim razinama ponuda roba i usluga, odnosno s primjenom različitih mjerila kakvoće istih robnih marki.

Rkman kaže da su ga tek nakon što je problem iznio na toj konferenciji pitali što znači primjena dvostrukih mjerila. Na to je odgovorio da osoba koja u Zagrebu kupi automobil marke Peugeot mora dobiti automobil iste kvalitete kao i isti model kupljen u Francuskoj. Ista pravila koja vrijede za hrvatske proizvođače kad izvoze u EU trebaju vrijediti i kad se u Hrvatsku uvoze robe i usluge iz EU. Što je najzanimljivije, istaknuo je Rkman, takva pravila i vrijede u Hrvatskoj od 1999., ali ih se nitko ne pridržava, niti Državni inspektorat u tom smislu provodi nadzor na osnovi svojih zakonskih ovlaštenja.