Crna Gora, ne tako davno od milja nazivana ‘drugo oko u glavi’, na referendumu je potvrdila želju za neovisnošću. Mediji najavljivaju završnu fazu raspada versajanske Jugoslavije, stvorene prema mjeri velikosrpske ideje pod britansko-francuskim pokroviteljstvom. U posljednjih petnaest godina na ovim prostorima izveden veliki eksperiment stvaranja, razbuktanja i gašenja kriza. Je li to doista kraj? I što je tko naučio u tom velikom pokusu?
Milo Đukanović naučio je mnogo. Prije svega kako političar može radikalno mijenjati opcije i ostati gotovo neokrznut. Prije petnaest godina bio je dio Miloševićevog političkog tima za veliku Srbiju sa zapadnom granicom Karlobag-Karlovac-Virovitica. Shvativši da uz Miloševića nema šanse za političko preživljavanje, prepoznao je novu priliku i postao zagovornik neovisnosti male Crne Gore. Baš u vrijeme dok je međunarodna politika rušila Miloševića, nakon što je odigrao sve svoje uloge, Đukanović joj je postao savršen savjetnik. A svi dotadašnji grijesni su mu zaboravljeni.
Ali nakon što je Milošević srušen, Đukanović je pokazao mnogo više političkog umijeća od većine političara s ovih prostora. Nije dopustio da bude iskorišten kao međunarodni pajar za jednokratnu upotrebu. Njegove poslovno-političke vještine, utemeljene na mješavinu tradicija balkanskoga i sici-lijanskog biznisa, omogućile su mu da ustraje na ideji crnogorske neovisnosti i kad ona više nije bila dobrodošla u europskim prijestolnicama. Naime, ubrzano nakon Miloševićeva pada Đukanović je dobio jasnu poruku da crnogorska neovisnost više nije ‘in’. Dotadašnjeg saveznika europska je diplomacija odjednom počela prokazivati kao sverceva cigaretama. On svercer cigaretama, a oni uz pomoć vlastite duhanske industrije i pripadajućim korupcijom postavljaju vladajuće garniture u tranzicijskim državama!
Sjećam se jedne prigode, netom po rušenju Miloševića, kad je ugledni britanski ambasador J. C., utjecajan u kreiranju balkanske politike, dugo i naizgled ljubazno razgovarao na marginama jedne međunarodne konferencije s mladahnom crnogorskom ministricom. Ostavljao je dojam kao da je pokušava šarmirati. Prema ministrici: doslovce joj je prijetio, tražeći da odustanu od neovisnosti. U protivnom će ih uništiti. Nakon što su ih nekoliko godina ranije podučavali kako da postanu neovisni. Jednak stav prema neovisnosti ambasador J. C. zadržao je i kad je imenovan za veleposlanika u Beogradu. Onda M. Đ. i partneri više nisu htjeli razgovarati s ambasadorom. Pa je ambasador ipak povučen nešto prije isteka mandata. Sa sličnim su porukama dolazili mnogi. Ali M. Đ. je ostao pri svome, stigao je do referendumu o neovisnosti i dobio ga. Čak i po europskoj matematici izmišljenoj samo za Crnu Goru, prema kojoj natpolovična većina počinje tek nakon 55 posto.
