Kaiser s nogometnih terena jednako je uspješan u vođenju Svjetskog prvenstva

Jedan od svega dvojice ljudi na svijetu koji su bili svjetski nogometni prvaci i kao igrači i kao treneri, vrlo se dobro snašao i u poslovnom svijetu. Od Bayerna je stvorio sportsko-poslovnog diva, a Njemačkoj je praktično donio ovogodišnji Mundijal.

Nadjenuli su mu mnoge nadimke, ali jedan će ostati vječno upamćen – Kaiser (car). Kao igrač osvojio je sve što se može zamisliti, da bi potom bio slično uspješan i kao trener. Riječju, bio je svjetski prvak i kao igrač i kao trener. Bio je kapetan njemačke reprezentacije koja je osvojila Europsko i Svjetsko prvenstvo; doveo je minhenski Bayern do tri uzastopna Kupa prvaka i Svjetskoga klupskoga kupa; u domovini je proglašen najboljim nogometašem 20. stoljeća.

Rođen nekoliko mjeseci nakon svršetka Drugoga svjetskoga rata u porušenoj i osiromašenoj Njemačkoj, Franz Beckenbauer odrastao je u obitelji skromnoga poštanskog službenika. Od malih je nogu pokazivao natprosječnu inteligenciju i vještinu u raznim aktivnostima. Neka postarija gospoda iz susjedstva Beckenbauerovih primijetila je o malom Franzu: – Bude li ušao u sjemenište, jednoga će dana postati papa; krene li u vojsku, dogurat će do generala; posveti li se znanosti, bit će novi Einstein. Beckenbauer je pak izabrao nogomet i u njemu postao – Kaiser Franz.

Obnova ili gradnja novih njemačkih stadiona odvijala se pod njegovim nadzorom, ali to je bio tek djelić obveza predsjednika Organizacijskog odbora. Osim po titulama i medaljama, pamte ga po stilu i eleganciji. Beckenbauer se ne misli umiroviti kad 9. srpnja završi golemi projekt na čijem je čelu bio. Nakon Svjetskog prvenstva, ambicija mu je natjecati se za mjesto predsjednika Fife ili Uefe.

Tko bi drugi nego Beckenbauer bio tvorac tako značajne taktičke novosti kao što je uloga ofenzivnog čistača, libera! Počeo je trenirati nogomet s devet godina u malom klubu München 1906, a kad je kao 12-godišnjak bio na putu prelaska u slavniji München 1860, potukao se s jednim juniorom toga kluba i iz inata odabrao Bayern. U to je doba Bayern bio skroman minhenski klub, koji čak nije bio uključen u prvu postavu jedinstvene nacionalne lige, Bundesliga, utemeljene 1963. godine. No, zahvaljujući Beckenbaueru, Bayern će kraj šezdesetih dočekati kao vodeći njemački klub!

Kao junior, Beckenbauer je igrao na mjestu centarfora ili lijevoga krila, zabijajući stotinjak golova u sezoni, a kad se Bayern 1964./65. izborio za skok u prvu Bundesligu, nastupao je kao lijevo krilo. Ubrzo je prepoznat njegov smisao za organizaciju igre, pa su ga treneri prebacili u sredinu terena, gdje mu je utjecaj bio još veći.

Prije nego što je Bayern 1969. godine prvi put nakon rata postao prvak Njemačke, Beckenbauer se iz veznoga reda premjestio na mjesto posljednjeg čovjeka obrane, osmislivši revolucionarnu ulogu libera širokog opsega djelovanja. On bi, uvijek uspravna držanja i uzdignute glave, suvereno iznosio lopte iz svoga kaznenoga prostora, prodirući duboko u protivnički teren.

U nogometnu su povijest ušli brojni dvoboji Zapadne Njemačke i Engleske, koji su započeli na Svjetskom prvenstvu te 1966. godine. Beckenbauer je unatoč pozadinskoj roli zabio četiri pogotka tijekom prvenstva, dok je u finalu na Wembleju imao nezahvalan zadatak čuvanja najsnažnijega domaćeg igrača, Bobbyja Charltona. Englezi su slavili pobjedu 4:2, zahvaljujući i spornom, nikad dokazanom trećem pogotku Geoffreyja Hursta, pri kojemu lopta možda jest, a možda i nije prešla crtu gola. Beckenbauer se obraćajući se tisku nije osvrtao na suca, nego na svoju izvedbu. – Izgubili smo to finale zato što je Bobby Charlton bio malo bolji od mene – rekao je.

U Bayernovu je dresu bio jednako uspješan i klub je godinama boravio na njemačkome i europskom vrhu, dok je sam dvaput proglašen najboljim europskim nogometašem u prestižnoj anketi France Footballa. Na nagovor drugog velikana, Pelea, 1977. godine pridružio se skupo plaćenoj družini New York Cosmosa, čija je misija bila popularizacija nogometa u Sjedinjenim Državama. I u SAD-u je Beckenbauer uspio dodirom stjecati zlato: Cosmos je u njegove četiri sezone tripot postao prvak Amerike. Nakon 1980. godine, igrao je još dvije sezone u Hamburger SV-u te jednu, oproštajnu, u Cosmosu, povukavši se kao jedan od najuspješnijih nogometaša svih vremena.

Ako je to i bio kraj Kaisera kao nogometaša, odmah je rođen Kaiser-trener. Kad je zbog lošeg nastupa Nijemaca na Europskom prvenstvu 1984. godine smijenjen blijedi Jupp Derwall, Savez (Fussballbund) imenovao je Beckenbauera za njegova nasljednika, no ovaj nije imao formalnih kvalifikacija te nije smio voditi momčad ni prema državnim ni prema međunarodnim propisima. Netko je u Savezu došao na spasonosnu ideju: izmišljena je funkcija Teamchefa (vođe momčadi) i ‘prikvaćena’ Beckenbaueru, a za formalnog trenera postavljen je kvalificirani Horst Koppel. Iako mu je povjereno vođenje, prema njemačkim kriterijima, tek prosječne momčadi, čiji su najbolji igrači pritom bili ozlijeđeni, Kaiser je svojom karizmom nadahnuo momke da dosegnu ništa manje od finala protiv Maradonine Argentine.

Nakon triumfalnog prvenstva u Italiji, Beckenbauer se prekvalificirao u klupske trenere i u jesen 1990. godine prihvatio je ponudu tadašnjeg moćnika francuskog nogometa, Bernarda Tapiea, da preuzme momčad njegova Olympiquea iz Marseilleja, ali suradnja dviju snažnih osobnosti nije funkcionirala zbog drašćinih razlika u temperamentu. Za samo nekoliko mjeseci Beckenbauer i Tapie shvatili su da njihov ‘brak’ neće biti djelotvorni, pa se Car vratio u Njemačku i zasjao u uredske prostorije Bayerna. Kombinacija Beckenbauer – Bayern još se jednom pokazala uspješnom, jer je Kaiser svojim istančanim smislom za posao povlačio inteligentne poteze u smjeru jačanja Bayernova branda i momčadi.

Prije nego što će zasjesti u predsjedničku fotelju, Car će interventno uskočiti na trenersku klupu i osvojiti s Bayernom vrlo uzbudljivo prvenstvo 1994. godine, dokazavši još jednom čudesnu sposobnost osvajanja naslova. I kao predsjednik Bavarska nije se ustručavao miješati u trenerski posao, pa je u proljeće 1996. godine napravio smijenio Otta Rehhagela, tobože zbog neuspjeha u utrci za naslov državnog prvaka, a zapravo se osobno okitio jednim klupskim trofejem koji mu je dotad bio izmaknuo u igračkoj i trenerskoj karijeri – europskim Kupom Uefe. Nakon što mu je Rehhagel bio sve pripremio, Kaiser ga je izgurao s klupe i sam poveo Bayern u finale protiv izrazitog autsajdera, francuskog Bordeauxa. Tri tjedna nakon toga, jednom je rukom grlio kapetana Lothara Matthausa, a drugom pokal Uefe, prikazujući se kao tvorac uspjeha koji je zapravo pripadao drugome.