Hrvatska uz ovakvu stopu rasta pred dugoročnom stagnacijom.
Dosadašnji ekonomski rast u najvećoj je mjeri rezultat snažnog zaduživanja privatnoga trgovačkoga i javnog sektora na domaćemu i inozemnome financijskom tržištu, a ne rasta privrednih investicija i povećanja produktivnosti. Visinu inozemnoga duga, koja prelazi psihološku granicu od 80 posto prema jednogodišnjem društvenom proizvodu, pokušava se relativizirati kroz praktično neograničenu dostupnost globalnim financijskim izvorima od strane domaćih dužnika. S obzirom na to da je još moguće refinancirati dugove pri njihovu dospijeću, ne prijeti nam dužnička kriza. Ali, velika prijetnja, koja proizlazi iz apsolutne visine ukupnoga inozemnoga duga, jest neprijeporna činjenica da taj dug proizvodi kamate koje valja plaćati iz tekuće novostvorene vrijednosti. Posebno zabrinjava činjenica da je vrijeme niskih kamata iza nas. Dosadašnja ulaganja države, ali i privatnog sektora, koja su se financirala iz inozemnog zaduženja, uglavnom su bila usmjeren na infrastrukturne projekte i općenito na sektor nekretnina, dakle investicije koje će nove dodane vrijednosti proizvoditi tek vrlo dugoročno.
Gotovo je sigurno da će se u sljedećim desetljećima cijeli prirast društvenog proizvoda utrošiti za plaćanje kamata te da se o smanjenju zaduženosti i povećanju domaće potrošnje neće moći govoriti. Bude li hrvatsko gospodarstvo raslo prema dosadašnjoj stopi od 3 do 4 posto, može se očekivati, bez obzira na povoljne okolnosti vezane uz pristup EU, dugoročna ekonomska stagnacija. Dugoročni rast hrvatskoga gospodarstva prema značajno višim stopama u odnosu na dosadašnje ne samo da je politički vrijedan cilj, već je i nužan preduvjet sprečavanja duboke krize u koju bi nacionalno gospodarstvo moglo upasti.
Strateške vizije koje u javnost dolaze iz Vladina Ureda za strategiju kao i najveće opozicijske stranke, vrlo će se teško preobraziti u održive scenarije ubrzanoga privrednog rasta bez razrade konzistentnoga i plauzibilnog paketa ekonomskih politika sa samo jednim ciljem: rast ulaganja javnoga i privatnog sektora u projekte koji mogu u kratkom roku povećati društveni proizvod i sniziti udjel inozemnoga duga u BDP-u.
Poreznim reformama treba dodatno oporezovati ulaganja u nekretnine i u dobitke na špekulantskim poslovima. S obzirom na strukturu financijskog sektora i pretežitu dominaciju maloprodajnoga bankarstva okrenutoj stanovništvu, uloga monetarnih politika prilično je ograničena. Porezne i fiskalne politike jedini su preostali instrument poticanja gospodarskog rasta.
U pogledu poreznih politika ne samo da se neće moći smanjiti porezno opterećenje nego je, što više, nužno izvršiti porezne reforme kojima je cilj povećanje poreznih prihoda, ali i dodatno oporezivanje ulaganja u neproduktivne i špekulantske nekretnine kao i u ostvarene kapitalne dobitke na špekulantskim poslovima. I potrošnju će trebati dodatno porezno penalizirati. Veliko je otvoreno pitanje, međutim, preraspodjela poreznih prihoda između središnje države i lokalne samouprave. Administrativni ustroj i financiranje lokalne samouprave izrazito je neučinkovito, s visokim troškovima, posebno u lokalnoj samoupravi, koja vrlo često investira neracionalno i intenzivno troši fiskalne kapacitete.
