Home / Biznis i politika / Što danas rade viceprvaci Europskoga menadžerskoga studentskoga natjecanja 1993.

Što danas rade viceprvaci Europskoga menadžerskoga studentskoga natjecanja 1993.

Jedan od najvećih prometnih projekata devdesetih godina u Europi bila je gradnja Eurotunnela ispod La Manchea otvorenog 1994. godine. Danas se umjesto o isplativosti ovog projekta govori jedino o njegovim velikim financijskim gubicima koji dosežu devet milijardi eura.

Prije točno trinaest godina upravo su se na projektu poslovanja projekta Eurotunnela četvorica zagrebačkih studenata u Milanu uspjeli plasirati u finale prvoga paneuropskog natjecanja mladih menadžera London Business Schoola, a u završnici, u Londonu, izborili su drugo mjesto u konkurenciji 300 ekipa iz sedam europskih zemalja. U sastavu ekipa viceprvaka na C.H.A.M.P.-u (Izazov u perspektivama menadžmenta) ’93 bili su danas uspješni menadžeri u srednjim tridesetim godinama: Dino Janković, Alen Pejić, Mirko Palić i Andelko Markulin, o čemu svjedoči i fotografija s koje se ponosno smiješte kao i rektorova nagrada iste godine.

Hrvatskom je u to vrijeme bjesnio rat, a modernih ekonomskih udžbenika nije bilo. Još manje je bilo prilike za praktičnu primjenu ekonomskih znanja. Današnji IT direktor u hotelu The Regent Esplanade Andelko Mar-

Od 1993. do danas mnogo toga se promijenilo nabolje i hrvatski menadžeri postali su konkurentni svojim inozemnim kolegama. Na pitanje koliko mu je natjecanje koristilo odgovara da mu je to bilo životno iskustvo i prilika da vidi kakvo se ekonomsko obrazovanje nudi u Milanu i Londonu ali, naglašava, kod dobivanja posla to mu nije mnogo pomoglo. Unatoč najboljem prosjeku u generaciji i sudjelovanju na natjecanju mladih menadžera bio je prisiljen sam tražiti zaposlenje i obilaziti hrvatske tvrtke.

  • Danas mladi imaju mnogo veće šanse za uspjeh, a najbolji studenti lakše dolaze u kontakt s tvrtkama. Tržište je organizirano, posluje mnogo firmi i velika je potražnja za sopstvenim mladim ljudima – objašnjava Janković. S time se slaže i Pejić i izuzetno pozitivnim smatram da se već srednjoškolci imaju priliku susresti sa simulacijama poslovanja poduzeća i izradom analiza i projekata poslovanja, za što se njima nije pružala prilika.

  • To je pravi način izobrazbe u poslovnom svijetu. Mi smo bili tranzicijska generacija. Nije postojala kvalitetna literatura o ekonomiji, marketingu i odnosima s javnošću. Osobno sam zbog toga mnogo vremena provodio u Američkom informacijskom centru – napominje Pejić i dodaje da su ipak dobili jednu poslovnu ponudu – posao u plasmanu kravata.

Alen Pejić vlasnik je specijalizirane tvrtke za razvoj internet medija Novi medij u čijem je vlasništvu i finacijski portal www.mojnovac.com, na natjecanju je bio zadužen za vođenje marketinga poduzeća. Nakon završetka studija ekonomije radio je kao voditelj internet usluga u jednoj poznatoj PR agenciji da bi se 2002. godine odlučio na poduzetnički pothvat: – Jednostavno sam htio stvoriti internet servis za distribuciju poslovnih informacija, što nije bilo lako. Drukčiji je pristup u poslu u kojemu rješavate zadatke za velike firme od poduzetništva, pri čemu krećete od nule i morate primjenjivati sva stečena znanja – kaže Pejić.

Od hrvatske četvorke najneobičniji put imao je Mirko Palić koji je na natjecanje došao kao student druge godine kemijskog inženjerstva i glasnogovornik tima, a nakon toga postao student Organizacije i menadžmenta na Ekonomskom fakultetu koji je završio u roku. Menadžerski put nastavio je kao direktor Prodaje u Chromosu Samobor i kao voditelj projekta u Konzumu, a trenutačno radi kao asistent na Katedri za marketing u kolegiju Vještine prodavanja i pregovaranja, a upravo priprema i doktorat na temu maloprodaje. Objasnjava da je baš to natjecanje bilo presudno da prepozna i usmjeri svoje afinitete.

Od vremena paneuropskog natjecanja studenata u perspektivama menadžmenta, C. H.A.M.P. ’93, zaključuju njegovi sudionici, mnogo toga se promijenilo nabolje: moguće je trajno specijalizirano usavršavanje, postoji stručna literatura, a hrvatski menadžeri su zbog gospodarskih (ne)prilika postali konkurentni svojim inozemnim kolegama zahvaljujući praktičnim znanjima, okretnosti i snalžljivosti. Markulin dodaje da je od 1993. godine trebalo proći barem deset godina kako bi gospodarstvo postalo svjesno činjenice da menadžersko znanje treba platiti, a trenutačno je problem u tome da firme ne plaćaju dovoljno odgovoran menadžerski posao. Pozicija hrvatskog menadžmenta, prema Markulinoj je mišljenju dobra kao i povjerenje inozemnih tvrtki u njega što potkrepljuje na primjeru hotela u kojemu i sam radi. Od petorice direktora koji upravljaju hotelom, polovina su sposobni domaći menadžeri. Naime, u timu direktora koji upravljaju hotelom samo su dvojica strani menadžeri.