Još jedan filmski serijal stigao je kraju, barem se tako čini. X-men od početka je bio za nekoliko liga bolji i ozbiljniji predstavnik stripovskog žanra, pa je u tom stilu i završen. Kakvo i treba biti, Posljednja fronta konačni je obračun ljudi i mutanata, ali i mutanata s mutantima. Naime, otkriven je lijek koji može trenutačno suzbijati mutacije i koji je, jednom ubrizgan, nepovratnog učinka. Tako se mutanti nadu u dvojbi – biti obični ljudi ili zadržati svoje moći…
Ratner je definitivno uspio pogoditi pravu notu, ali treba reći da je i stripovski predložak vrlo intrigantan i nekonvencionalan, pa u startu nudi određenu prednost redatelju. Ipak, tu prednost treba znati iskoristiti. Ratner je odradio posao – točno onoliko koliko treba vrckavosti, drame, akcije, ljubavi i to sve, za divno čudo, upakirano u vrlo podnošljivih sati i četverdeset minuta i bez rastegnutoga patetičnoga kraja. Svi otvoreni dijelovi priče su riješeni, uvedeni neki novi likovi, otpisani neki stari.
Time što je uveden element lijeka koji mnoge mutante stavlja u iskušenje da svoje osobitosti vide kao bolest i kao takvu je liječenje, zapravo je stvorena točka i na osnovu priču stripa – zajedništvo stigmatiziranih skupina u društvu i način na koji se oni nose sa svojim izopćenjtvom. Daljnji značajni korak – razvijena je, ali i završena priča o Magnetu, ništa manje važnom simbolu militantnih i paranoičnih skupina. Dakle, mogli bismo reći da je X-men serijal prilično društveno angažiran i da ima i dublje značenje od tek puke zabave. Ali, redatelji nisu zapadali u zamku društvenog propovijedanja, moraliziranja i patetike, priču su vodili mnogo suptilnije.
