STEČAJEVI USPORAVAJU RAZVOJ POŽEŠKO-SLAVONSKO-ŽUPANIJE

Požeško-slavonska županija razvijat će se sporije od ostatka Hrvatske – odgovorilo je više od 50 posto ispitanika u istraživanju koje je prošle godine Zavod za poslovna istraživanja proveo među 170 najboljih poduzeća (od gotovo 600) Zlatne doline. O stečaju županije prošlih se tjedana nagadalo ponajviše zbog 307 milijuna kuna duga, koliko iznose ne-naplaćena potraživanja u poslovanju te županije. No temeljiti Požežani polagani razvoj postavljaju na solidnu osnovu. Šedam požeških tvrtki uvelo je ISO standarde kvalitete, četiri proizvoda nose znak ‘izvorno hrvatsko’, a pet je proizvoda s oznakom ‘hrvatska kvaliteta’.

Kad je stečajni sudac odredio stečaj za Kamen-Ingrad, predstavnici tvrtke isticali su da će to biti smrtonosni udarac gospodarstvu županije. Gotovo je tako i bilo. Zbog stečaja Kamen-Ingrada, građevinske tvrtke koja je izvlačila kamen i iz zaštićenog dijela Papuka, bez posla je ostalo 460 radnika. Kao što kaže stečajni upravitelj Ivan Mikić, obveze Kamen-Ingrada prelaze 480 milijuna kuna. Protiv Vlade Zeca, predsjednika Uprave i vlasnika 75 posto dionica, te Đurđice Kristić, financijske direktorice, pokrenut je istražni postupak zbog zloupotrebe položaja i netočnog prikazivanja imovinskog stanja. Dugovanja su izašla na vidjelo nakon što je Vlada prepolovila dugove te tvrtke. Tada se ispostavilo da mnogi radnici otplaćuju kredite koje su podigli na nagovor Zeca. Navodno se i uspjeh nogometnog kluba temeljio na doprinosima od nekoliko stotina kuna koje su radnici mjesečno odvajali iz plaća.

Kamen-Ingred gotovo je sa sobom povukao i Požešku banku, koja od propalog diva iz Velike potražuje 60 milijuna kuna, koliki je temeljni kapital banke. Kako bi spasio banku, njezin je direktor Vinko Matijević prije godinu dana počeo tražiti strateškog partnera. Stoga je prijavnje Podravskoj banci, koja je stekla 85 posto vlasničkog udjela, logičan rasplet, koji bi se trebao okončati potkraj lipnja.

Iako se slavonski dio Požeško-slavonske županije vrlo teško oporavljao od posljedica rata, razvoj tvornice stakla Lipik Glass nije više na staklenim nogama. Lipička stakla ugradjuju se u Ferrarije i Bentleye, ali i u banke, mjenjačnici i kladionice. Budući da od ove godine takve ustanove moraju imati ugrađena balistička stakla, Lipik Glass očekuje da će pokriti 60 posto hrvatskog tržišta. Lipik Glass vodi Danijel Zadješlović, 37-godišnji diplomirani inženjer rudarstva. Kako bi Lipik Glass učvrstio svoje mjesto u autoindustriji, nedavno je Zadješlović s Institutom Rudera Bošković potpisao ugovor o suradnji, vezano i uz doktorat mladog znanstvenika Nedjeljka Zorića, inženjera kemijske tehnologije, kojega čeka posao u Lipiku.

Izvor uspjeha Lipik Glassa izdašni su kopovi kvarcnoj pjeski. Kako bi doprema bila sigurnija, u suradnji s Gradom Pakracem planira se i minizaobilaznica. U prvom kvartalu ostvaren je prihod od 25,1 milijuna kuna i ako se nastavi pozitivan trend, ove godine očekuje se 100 milijuna kuna, kaže Zadješlović te naglašava da većinski vlasnik Isoclima planira sljedećih godina osigurati stalan posao za 300 radnika.

I požeški Presoflex namjerava u društvu najjačih u Hrvatskoj, a za gradnju i opremanje novih prodajnih centara namijenio je 130 milijuna kuna. Presoflex zapošljava 460 radnika, a od ove godine s radom je počela i Presoflex gradnja, koja zapošljava 110 radnika.

• Vjerujem da ćemo novim ulaganjima i osvajanjem novih tržišta i u idućoj godini otvarati nova radna mjesta – kaže predsjednik Uprave Presoflexa Josip Galić, napominjući da priželjkuje ujedinjenje malih domaćih trgovačkih kuća, kako bi se uslijed ekspanzije velikih trgovačkih lanaca spriječilo njihovo propadanje.

• Takva bi nastojanja domaćih trgovaca trebala naići na razumijevanje države i lokalne samouprave, jer u Požege ne može opstati šest sedam velikih inozemnih trgovačkih lanaca u kojima nema mjesta za domaće proizvođače – kaže Josip Galić i navodi primjer Slovenije i njezinu podržavajuću politiku prema vlastitom Mercatoru.

Zvečeva, proizvođač konditorskih proizvoda i alkoholnih pića iz Požege, lani je ostvario 2,67 milijuna kuna, dvostruko više nego u godini ranije. Zdravko Alvir, direktor i većinski vlasnik Zvečeva, prošle je godine u proizvodnju usmjerio 15 milijuna kuna, a sljedeće planira uložiti 20 milijuna. Prošla je godina ipak bila bolna za Zvečeva – otpremnine ili prijevremene mirovine dobila su 162 radnika, a za ovu godinu najavljeni su nova otpuštanja. To je nužnost ako se želi spasiti Zvečeva, ali i radna mjesta preostalih 400 uposlenih – tvrde u Upravi. Otkazi se spremaju upravo kategoriji koja se najteže zapošljava, a to su žene, osobe starije životne dobi i niže kvalifikacije.

• Korektno držimo osvojene pozicije – izjavljuje Luka Balenović, direktor Orljave, tekstilne tvrtke koja se specijalizirala za proizvodnju kvalitetnih muških košulja. Njihovi pogoni, koji zapošljavaju 470 radnika, opremljeni su najsuvremenijim linijama za tekstilnu proizvodnju. Najviše izvoze na tržište Njemačke BiH i Austrije, a ‘držanje pozicija’ odnosi se prije svega na domaće tržište, gdje nisu dopustili pad koji su doživjeli mnogi tekstilci. – Treba održati dobar odnos između kvalitete i cijene – dodaje Luka Balenović objašnjavajući kako se oprijeti poplavi jeftine robe s Dalekog istoka. Orjava je počela proizvodnju za izvoz još šezdesetih godina, da bi zacrtani udjel od 90 posto proizvodnje za izvoz dostigla u devdesetima. Od 1991. sve je veća potražnja za Orljavinim košuljama i na domaćem tržištu, pa se stalno povećava proizvodnja.

Nedaleko Požege, u Marindvoru, ugostitelj Zlatko Šimić podigao je 1995. na sedam hektara najveći i najsvremeniji nasad krušaka u Hrvatskoj, koji se navodnjava kap po kap, ima zaštitnu mrežu protiv tuče i antifrost sustav. Šimićev Williams uzgaja voće i proizvodi viljmovku, šljivovicu, jabukovaču i višnjevaču. Plasira se samo u Hrvatskoj, ali Šimić dogovara izvoz u Njemačku, Kanadu i SAD.

Šimić jedini u Hrvatskoj ima namjenski kotao koji u preradi voća u destilate izbacuje sjemenke, koštice i peteljke. Uklanjanjem peteljke izlučuje se trpkost, a izbacivanjem koštice količina metanola svodi se na minimum. Šimić od proizvođača Požeštine otkupljuje kruške i šljive, dok vlastite ne dospiju u rod. Ima još zemljišta, gdje će posaditi šljive za vrhunsku šljivovicu, koju također želi zaštititi.

Ribnjačarstvo Poljana ovog proljeća otvorilo je prvo uzgajalište jegulja u ovom dijelu Europe i jedno od najsvremenijih na svijetu, u koje je uloženo 1,65 milijuna eura. Kroz projekt pomoći zemljama Istočne Europe, nizozemski partneri uložili su 950.000 eura u opremu i tehnologiju, pa je osnovana i mješovita hrvatsko-nizozemska tvrtka Jegulja d. o. o., koja je 51 posto u vlasništvu Ribnjačarstva. U sljedećoj fazi gradit će se pogon za prerađu jegulje, sušenje i vakumiranje za nizozemsko i europsko tržište.

Direktor Ribnjačarstva je veterinar mr. sc. Milan Božić, koji je prije rata bio direktor lipičke ergele, predsjednik Izvršnog vijeća Općine Pakrac i predsjednik Skupštine Općine Pakrac, a nakon rata počeo je raditi u Ribnjačarstvu.

U Poljani će se moći proizvoditi 100 tona jegulje godišnje, a cijena kilograma dimljene jegulje doseže i 40 eura, dok je kilogram svježe od sedam do deset eura. Bazeni za uzgoj jegulja nalaze se u mikrobiološko zaštićenoj hali veličine 1.500 četvornih metara, a mlad se doprema iz Sargaškog mora, gdje je prirodno miješalo stilište jegulja. Ribnjačarstvo Poljana inače upravlja ribnjacima površine 1.180 hektara i proizvodi oko 1.200 tona ribe na godinu, najviše šarana, somova, linjaka, štuka i amura. Gotovo 70 posto ribe plasira na domaća tržište, a ostalo izvozi u Italiju, Njemačku i BiH. Ribnjačarstvo Poljana zapošljava 48 radnika, a ima i tvornicu stočne hrane sa silosom za žitarice kapaciteta 2.100 tona, koja proizvodi briketiranu riblju hranu za svoje potrebe.

Kutjevo je početkom 2004. godine bilo na rubu stećaja, ali opasnost za 900 zaposlenih otkrio je novi vlasnik Enver Moralić, čija je tvrtka Božjakovina kupila 76 posto tvrtke. Unatoč dugu od 200 milijuna kuna, počelo se ulagati u proizvodnju. Ulaganja se povećavaju iz godine u godinu, a rezultati se očekuju tek u četvrtom ili petom godini. Prošle godine uloženo je 29 milijuna kuna u vinogradarstvo i proizvodnju vina. Preraduje se grožđe proizvedeno na 400 hektara vlastitih plantaža te sa 350 hektara kooperanata, a Kutjevo svake godine dokazuje kvalitetu svojih vina na domaćoj i svjetskoj vinskoj pozornici.

Kutjevo uskoro otvara i vinski put prema Kinu – graševina, rajnski rizling, traminac, chardonnay i ledeni traminac, vrhunska kutjevačka vina, uskoro će postati dostupna i kineskim vinoljucima.

• Osim u Kinu, početkom listopada kontejneri kutjevačkih vina krenut će i prema SAD-u – najavljuje direktor Damir Pejaković. Više od jedne trećine, 1,3 milijuna litara vina, Kutjevo izvozi u BiH, Njemačku, Austriju i Švicarsku. Upravo zahvaljujući izvozu koji stalno raste, u kutjevačkom kombinatu nisu osjetili posljedice Zakona o nula promila, iako ga smatraju štetnim za zemlju koja je i turistička i vinska.

• Zlatna dolina trebala bi postati ekološka baza – uvjeran je Željko Mavrović, bivši boksački šampion, čije se imanje na Sloboštinu nedaleko od Požege prostire na 300 hektara. Nakon četiri sjetve i žetve na najvećem ekološkom imanju u Hrvatskoj Mavrović ističe da posao ide odlično. Proizvode ‘irokez kvalitete’ trenutačno plasira u Zagrebu, Rijeci i sjevernoj Dalmaciji, a u planu je osvajanje tržišta Zagorja i Varaždina: – Eko-loška poljoprivreda u Hrvatskoj presporo se razvija – kaže Željko Mavrović, iako je zadovoljan dosad napravljenim. – Strogi ekološki standardi danas se u Hrvatskoj prate samo na dva promila obradivih površina. Čini mi se da nedostaje motivacije i entuzijazma, jer ekološka poljoprivreda nije samo aktivnost nego i način života i razmišljanja.

Ekološku poljoprivredu i turizam Mavrović smatra jedinim pravim mogućnostima razvoja Hrvatske, ali smatra pogrešnim bavljenje ekopoljoprivredom samo zarade radi. Škola ekopoljoprivrede pri Eko centru Mavrović podučava principima zdrave prehrane i poduzetništva. Kao što kaže Katarina Krpeljević, voditeljica projekta u Eko centru, nakon završetka škole, polaznici mogu naći posao u Eko centru, ali i pokrenuti svoju proizvodnju ili postati ko-operanti ekoimanja.