Geografski marketing na zagrebačkim tržnicama

Voće poput jagoda i trešanja treba imati deklaraciju na kojoj je navedeno gdje je raslo, jer to donosi četiri kune više za kilogram, ali ne može dobiti oznaku geografskog podrijetla.

Kad bi sve jagode koje se na zagrebačkim tržnicama prodaju kao vrgoračke doista bile iz Vrgorca, Hrvatska bi mogla postati jedan od najvećih izvoznika jagoda u Europi. Tko ih je probao, zna da su vrgoračke jagode doista najslade.

Za prodavače na tržnicama vrgorački epitet znači najmanje četiri kune više za kilogram. Čak i kontinentalne jagode ove se godine prodaju po visokih 14 do 16 kuna za kilogram. Ali na tržnicama je – barem dok ne naide inspektor – dovoljno jagode okititi vrgoračkom slavom da bi im se cijena popela na 18, pa čak i 20 kuna za kilogram.

Treba li kupac kušati svaku jagodu da bi znao jesu li jagode doista iz Vrgorcu? Deklariranje ili označavanje hrane propisano je odredbom članka 52 Zakona o hrani. Hrana mora imati deklaraciju na kojoj je naveden naziv i adresa proizvođača ili onoga tko hranu pakira i stavlja na tržište. Na tržnicama su doista uz neke vrste robe vidno istaknute deklaracije, a inspektori će provjeriti jesu li proizvodi doista s naznačenoga područja.

Prodajom proizvoda uz oznake koje navode na krive zaključke o izvoru, načinu proizvodnje, kakvoći i drugim osobinama robe, trgovac čini djelo koje predstavlja nepoštenu tržišno natjecanje te, prema odredbama Zakona o hrani, čini prekršaj. Želi li provjeriti podrijetlo proizvoda na tržnici, kupac može zatražiti deklaraciju.

Slična slava kao i vrgoračke jagode, prati i kaštelanske trešnje, kojima će kaštelansko podrijetlo dodati najmanje četiri kune na cijenu. Dok će se skromnije, kontinentalne trešnje i ‘hruštevi’ prodavati po 18 kuna, kaštelanske će se cijeniti najmanje 22 kune.

Jednako dobar glas prati i višnju marasku, ali tamna, aromatična višnja rjeđe će se naći na tržnici, jer se ispostavilo da je nema dovoljno ni za Maraschino, koji ima potencijale da postane svjetski brand – samo kad bi se mogao proizvesti u većim količinama.

No, nije lažno deklariranje jedini problem kvalitetnih poljoprivrednih proizvoda koji nose najbolje osobine tla i podneblja u kojem su rasli. Nedovoljna proizvodnja i premale količine, naime, pravi su razlog zbog kojeg ni vrgoračke jagode, ni kaštelanske trešnje, a niti višnja maraska, nisu postale zasluženo poznate i izvan granica Hrvatske. U Kaštelima nema plantaža trešanja, već na tržnice dospjevaju viškovi sa stabala koja su Kaštelani sadili za potrebe vlastitih domaćinstava.

Najveća plantaža jagoda u Hrvatskoj nije, kao što bismo možda očekivali, u Vrgorcu, već baš u Zagrebu – ne u okolici Zagreba, niti u Zagrebačkoj županiji! Kao da su Zagrepčani, u gradu, već našli računicu za uzgoj jagoda na veliko, dok Vrgorčani, u plodnoj Neretvanskoj dolini, još razmišljaju treba li saditi jagode ili nešto drugo! Pravi poticaj proizvodnji jagoda u Vrgorcu vjerojatno će dati organizirani otkup na veliko, u koji se ove godine upustio Konzum, pa su se vrgoračke jagode našle na policama toga velikoga trgovačkog lanca po prihvatljivih 15 kuna. Ali samo nakratko – jer toliko jagoda koliko se može prodati u supermarketima nema ni u Vrgorcu, niti u cijeloj dolini Neretve.