Petnaestogodišnji vrhunski informatičar nema namjeru otići u inozemstvo. Želi ‘guštati u domaćoj spizi, moru i suncu’. No, znam da će ovi današnji klinici, kada odrastu, da bi ostali ovdje, trebati i drugi motivirajući faktor – atraktivni posao u zdravoj sredini, koji osigurava dostojanstven život.
Naši su klinici još jednom potukli svoje vršnjake na sveameričkom informatičkom natjecanju i razvijali našu, ovakvim međunarodnim uspjehima siromašnu, svakodnevnicu. Njihov je uspjeh, uz divljenje i ponos, u meni probudio strah da će nam ovakve ekstraklince skorašnja ‘sloboda kretanja radne snage na jedinstvenom tržištu’ olako odvući s ovih prostora.
I onda mi je nakratko nadu vratio intervju s jednim od njih, 15-godišnjim Antonom s Korčule. Dečko, naime, iskreno priznaje da ga nije nimalo privukao užurbani život u Americi i da nema namjeru otići u inozemstvo. Želi, kao što je rekao, ‘guštati u domaćoj spizi, moru i suncu’. No, mi, odrasli, znamo kako brzo dječji ‘gušti’ ustupaju mjesto nagonu za preživljavanjem, prehranjivanjem obitelji i napretkom. Generacije su desetljećima odlazile s ovih prostora u inozemstvo upravo iz ekonomskih razloga. I nije danas problem kad naši klinici odu na školovanje ili praksu, ako ih se većina vrati i svoje znanje ugradi u bolju budućnost ove zemlje.
Razmišljajući tako, ponovno me obuzela sjeta, jer znam da će osim ‘mora, sunca i domaće spize’, ovi današnji, novi i turbopametni klinici, kada odrastu, da bi ostali ovdje, trebati i drugi motivirajući faktor – atraktivan posao u zdravoj sredini, koji će njima i njihovim obiteljima osigurati dostojanstven život.
I misli mi nekako automatski krenu uobičajenim, sivim putem – nekonkurentno gospodarstvo, manjak ideja, korupcija, moralna kaljuža… I upravo zbog budućnosti tih klinaca odlučio sam krenuti u suprotnome smjeru i potražiti neki pozitivni primjer koji bi pokazao da ima nade, da se oslanjanjem na znanje i dobrom procjenom i vjerom u vlastite snage može uspjeti i u ovim našim otežanim uvjetima.
Film mi se tako vratio na 2001. godinu, kada sam u Plivi vodio projekt izdvajanja i prodaje tadašnjega prehrambenog poslovanja. Naime, odluka o fokusiranju na farmaceutiku značila je manje pozornosti i ulaganja u ‘nematično’ poslovanje, pa je bilo logično prodati te dijelove onima koji bi im osigurali potrebne resurse.
Jedan od najjačih aduta i brandova bila je Cedevita. Iz perspektive Plive izgledala je poput branda u po-odmakloj zreloj fazi, proizvoda koji je dao svoje i više ne može ostvariti atraktivnu stopu rasta.
U vrijeme dok su dvije ozbiljne i velike domaće kompanije nekako nevoljko razmišljale o eventualnoj akviziciji, nalazeći mnogo više rizika nego potencijal, kolege su mi rekli da se pojavio treći zainteresirani partner – meni tada nepoznata distributerska firma Atlantic. Iako prilično skeptičan, pozvao sam ih na razgovor kako bi obrazložili svoje motive i planove. Jer ne možete tek tako pustiti u dve diligence nepoznatoga malog distributera. No, od trenutka kad su ušli u dvoranu, od naoko banalnih detalja poput rasporeda sjedenja, načina na koji su se predstavili, do samoga iznošenja vlastite argumentacije i odgovora na pitanja, taj mladi tim ostavio je vrhunski profesionalni dojam.
Da nije riječ samo o vješto prodanom dojmu ti su ljudi dokazali rezultatima postignutim u razdoblju nakon akvizicije.
Brojnim inovacijama i ulaganjima pomlađen je stari brand, otvoren su novi kanali distribucije i nova tržišta, a rezultati ‘otpisanog’ proizvoda bili su impresivni. Prodaja Cedevite u razdoblju od 5 godina nakon akvizicije gotovo je udvostručena, a tome je rastu najviše pridonio izvoz, povećan gotovo 3 puta.
