Ugasite svjetla, rekao je, prema japanskoj ‘modernoj legendi’, vlasnik pogona za proizvodnju automobila, gledajući u prostoriju u kojoj rade isključivo roboti. Svjetla je, navodno, dao upaliti tek nakon što se jedini čovjek u pogonu zadažen za obilazak požalio da ga posao deprimira. Vlasnik je kasnije procijenio da su mu uštede struje ipak važnije od depresije jednog čovjeka, pa roboti i čuvar nastaviše uspješno raditi u mraku.
U svijetu, prema podacima Ujedinjenih naroda, radi više od milijun industrijskih robota, a procjenjuje se da će do 2008. godine tržište rasti prema prosječnoj godišnjoj stopi od 6,1 posto. Koliko je industrijskih robota u Hrvatskoj nije poznato, jer ih nijedna institucija ne broji, pa niti profesori s Fakulteta elektrotehnike i računarstva (FER) te Fakulteta strojarstva i brodogradnje (FSB) koji se bave robotikom ne raspolazu tim podatkom jer, kažu, nemaju ga od koga dobiti. U svjetskim statistikama Hrvatska ne postoji, a kad bi netko i brojao robota u izračunu UN-a ušli bismo u kategoriju statističke greške, slažu se profesori Zdenko Kaovačić s FER-a i Mladen Crnec ković s FSB-a.
S optimističnim pogledom na budućnost, možda imamo šanse kad je riječ o robotizaciji u uslužnom sektoru, koja se još nije masovno proširila niti u razvijenim zemljama a u kojoj će glavni akteri biti – servisni roboti, čiji se preteča, Hondin robot Asimo, sada već uspinje uza stube. Doduše, još nije razvio inteligenciju legendarnih C3PO-a, uslužnog robota i domišljatog R2-D2-a iz Ratova zvijezda. U svom istraživanju industrijskih roboti, u Hrvatskoj smo uspjeli detektirati svega 38 ‘uposlenih’ roboti koji zadovoljavaju moderne kriterije. Vjerojatno ih ima još. Ipak, mnogo je više različitih manipulatora i drugih automatskih uređaja koje se ponekad naziva robotima, a to oni u biti nisu. Mi smo se držali svjetskih kriterija i definicije profesora Crnekovića koji kaže da se robotom može smatrati programabilni stroj fleksibilan na način da koristeći različite alate može obavljati različite poslove, poput zavarivanja, montiranja pomoću hvataljke ili pak bojenja. Potrebno je i da se slobodno gibaju na najmanje četiri osi, a danas se sve češće zahtijeva pokretljivost na šest osi. U hrvatske proizvodne pogone robote u pravilu dovode strani vlasnici, a jedina domaća industrija s perspektivom za ozbiljniju robotizaciju iako ‘živi’ na državnu sanaciju jest – brodogradnja. U tri velika brodogradilišta, pulskom Uljaniku, riječko-mo 3. maju i splitskom Brodosplitu ima ukupno devet robota, a jednoga, za rezanje, pribavilo je i brodogradilište u Trogiru, pa ih je čak 10 u brodogradnji. Riječ je o robotima koji se bave rezanjem čelika i zavarivanjem. Da bi bila robotizirana, hrvatska brodogradnja mora nabaviti još mnogo robota, a radnik kojeg nikada neće moći zamijeniti robot jest, kažu u brodogradilištima – brodomenter s obzirom na složenost njegova posla.
Karlovačka tvornica oružja, HS Produkt, ima ‘zaposlenog’ jednog robota u proizvodnji cijevi pištolja i pušaka, a upravo nabavlja drugoga koji će opsluživati dva stroja u drugom dijelu proizvodnje. Robot umeće cijevi u stroj za kovanje, a to je pravi posao za stroj jer je riječ o izuzetno osjetljivom radu koji zahtijeva maksimalnu preciznost. Da je taj posao radio čovjek, koliko god se trudio, dosad bi sigurno barem deset puta pogriješio, a takve greške kod nas stoje i 50 tisuća eura. Robot mnoge stvari ne može napraviti bolje od čovjeka, ali kad je na djelu beskrajno ponavljanje istih radnji bez odstupanja, tu se čovjek ni približno ne može mjeriti s robotom. Isti robot radi nam u sve tri smjene, ne ide na pauzu, ne puši i ne troši radno vrijeme ni na što osim na svoju osnovnu funkciju. U tom kontekstu 350 tisuća eura, koliko smo u njega uložili, bilo je ne samo opravdano već i nužno ulaganje – objasnio je Pavlin.
Uskoro stiže i drugi robot, japanski FANUC, na-bavne vrijednosti oko 200 tisuća eura, a istodobnim će posluživanjem dvaju strojeva tijekom tri smjene dnevno mijenjati osmoricu radnika. Roboti uvijek rade jednako i kvalitetno, i to je bitno kod srednje i dugoročnog planiranja proizvodnje. Istodobno, raste cijena ljudskoga rada, dok cijena robota pada. Naravno, ni konkurencija ne miruje, a upravo istražujemo da li bismo u svojoj proizvodnji robote mogli uključiti i u neke faze montaže i kontrole kvalitete. Ako to i ne dođe odmah na red, siguran sam da nam je značajnija robotizacija dio perspektive – kaže Pavlin koji smatra da je potpuno deplasirana bojazan da bi roboti mogli istisnuti ljude i generirati daljnju nezaposlenost.
Što više robota, to manje nezaposlenih – kaže Pavlin objašnjavajući da se robotima prepuštaju monoton, precizni, brzi, opasni i slični poslovi, a ljudski se potencijali oslobađaju za druge, kreativnije poslove. Brodosplit ima pet robota, od kojih dva rade na rezanju čelika, dva više s portala i zavaruju, a jedan reže cijevi. Direktor investicija splitskog brodogradilišta, Nikola Mikačić kaže da će sljedeći robot koji će se zaposliti u Brodosplitu najvjerojatnije obavljati bojenje broda na ležaju. Sve je u novcu. Planirali smo staviti robote na automatizirane linije mikropanela na kojoj zavaruje automat, a mogao bi i robot. Automat stoji 500 tisuća dolara, a robot između 700 i 800 tisuća, pa smo zaključili da će nam automatski stroj zasad biti dovoljan – kaže Mikačić. Još četiri robota dobro bi im došla na liniji ravnih volumenskih sekcija. U sektoru rezanja jedan je robot zamijenio 36 radnika, a brušenje nakon što robot izreže nije potrebno. Robotizacija u brodogradnji postoji, ali napreduje, kao i sva brodogradnja, puževim korakom.
Ulanik, naše najuspješnije brodogradilište, nema robota za zavarivanje, već samo dva za rezanje. Direktor investicija Uljanika, Valter Klobas kaže da se s obzirom na broj robota u brodogradnji ne može govoriti o robotizaciji, nego tek o njezinim začecima, iako perspektiva postoji. Imamo veliku potrebu za robotima zavarivačima zbog nedostatka radne snage, a ozbiljno razmišljamo o kupnji još dva robota u sektoru male predmontaže – kaže Klobas i objašnjava da sam robot može zamijeniti rad približno 25 radnika. Direktor investicija procijenio je da Uljaniku treba još šest do osam robotskih linija, a to bi ih ulaganje stajalo od četiri do pet milijuna eura. Tehnički direktor riječkog 3. maja, Kristijan Ivančić, kaže pak da robotizacija ima smisla tamo gdje je ekonomski isplativa. Roboti su, kaže, primjereni linijskoj proizvodnji. Riječko brodogradilište ima jednu robotsku ruku za zavarivanje i jednu robotsku liniju za rezanje profila. Ivančić dodaje da je robotizacija isplativa u brodogradilištima koja proizvode 50 ili 60 brodova na godinu, poput onih azijskih, dok je za brodogradilišta koja proizvode pet brodova na godinu, poput riječkoga, automatizacija možda ipak isplativije rješenje. Kako god bilo, sredinom 2006. godine roboti su u brodogradilištima još prije želja nego stvarnost. Ipak, bez robotizacije dugoročno im je budućnost upitna.
Domagoj Vričko, glasnogovornik te institucije koja bi se trebala baviti provođenjem reformi u industriji, zbrojio je loše kategorizirane podatke Državnog zavoda za statistiku i rekao da Hrvatska ima 361.685 tisuća ljudi zaposlenih u industriji, objašnjavajući kako prema Zakonu o pravu na pristup informacijama Ministarstvo nije dužno dati taj podatak, jer nije službeno u njegovoj nadležnosti. Slijedom takve argumentacije, uopće nije čudno da nitko u državi ne broji robote, kad je teško izbrojati i ljude. Uglavnom, da bi Hrvatska dosegla stupanj robotizacije Češke, lidera među tranzicijskim zemljama u robotizaciji, trebala bi imati 434 industrijska robota. Češka je prema podacima UN-a za 2003. godinu imala 12 robota na 10 tisuća zaposlenih u industriji, a ukupno je te godine imala 1.445 robota. Hrvatske ne trebala težiti da dosegne Češku, ali svakako mora težiti tome da se uključi u svjetske statistike. Slovenija, primjerice prijavljuje da je na kraju 2004. godine imala 391 robota.