Gledate razne loše filmove, cijeli život, pa se na to i naviknete, ali s vremena na vrijeme pojavljuje film poput Melissa P., jednostavno lošiji od drugih. Prvo što čovjeka nakon završetka filma muči jest zašto je uopće snimljen, koja je njegova poanta, koja je njegova poruka, ima li on uopće poruku itd., odnosno je li to film o odrastanju, o promiskuitetnoj ličnosti, o zločestim muškarcima, o ljubavi, o umjetnicima, o ‘drukčijima’, o otuđenosti unutar obitelji, o slobodi, možda samo o seksualnoj slobodi ili je možda nešto treće u pitanju? Totalno promašenog tempa, priče koja zapravo nema ni glavu ni rep, zanemarive glume, ovaj uradak pravo je mučenje čak i uz činjenicu da traje skromnih 100 minuta.
Razrada odnosa među likovima je površna i neuspjela, poput odnosa Melisse i njezine majke ili Melisse i njezine bake, koja je isto ‘drukčija’, odnosno isto valja voli seks s hrpom muškaraca odjednom i voli biti tretirana kao seksualno roblje. Motivacija Melisse, kao uostalom i ostalih likova, ostaje trajna enigma. Cijeli film je plastičan, lažan i namješten, i u njemu nema jednoga jedinoga realnog momenta. U principu, riječ je o najobičnijem pseudoartističkom ekshibicionizmu talijanskog redatelja Luca Guadagninoa, koji valja pokušava jahati na valu ‘neoneorealizma’ u svjetskom filmu. Dosad se čini da taj ‘novi novi realizam’, nažalost samo u europskom segmentu, izvire isključivo iz pokušaja da se gledatelja šokira pornografskim elementima, što je, dakako, osuđeno na propast u začetku.
