Dugo nismo imali priliku gledati novi izdanak ‘afričkoga’ podzdana, pa je utoliko ovaj uradak osvježenje. Tema bijelca u Africi doista je detaljno pretresena u sedmoj umjetnosti, tako da je teško očekivati posebno maštovit pristup. Ipak, Bijela Masai prilično se ambiciozno hvata u koštar miješanjem kultura, i to iz današnje, suvremene perspektive. Temelj je, dakako, istinita priča, opisana u knjizi Corinne Hofmann, o dokonjoj švicarki koja turistički izlet s dečkom u Keniju pretvori u ljubavnu aferu i brak s ratnikom iz plemena Masai, odnosno u život u Africi. Poznat slavort?
Premda je na razini teme o Europljanki u Africi film pomalo naivan, uspio je prikazati svu lažnost, arogantnost i bahatost bijelaca koji pod krinkom, i uvjereni u tu iluziju, miješanja kultura i razumijevanja drugih vrlo brzo počnu nametati svoj stil, način i svjetonosno te lišavati domorocu njihova identiteta. To rade predano, samouvjereno i uvijek uz pokriće svoje tobožnje, potpuno lažne, civiliziranosti. Tako naša mala švicarka, kao i toliki prije nje, odlučuje da je Crni kontinent i prašnjavo selo Masaj u afričkoj zabit pravo mjesto za nju i prepušta se svojom hiru… Zanimljivo je kako se bijelci pritom uvijek na silu u Africi pokušavaju osjećati kao da su kod kuće i kao da razumiju njezine običaje.
Ipak, prava Europljanka kakva jest, Carola ubrzo u selu otvori dućan i počne stvarati trgovinske odnose, ući svojega Masai ratnika kako da vodi ljubav i odi jeva se kao bijelac, oduzme mu stado, preuzme brigu za dijete… Na kraju, izmučeni Masai, potpuno lišen svoje muškosti, postaje frustriran, ljutit, ljubomoran i zavidan.
Tempo je prilično spor i razvučen, no podnošljiv, režija dobra, gluma vrlo dobra, a fotografija fantastična. Implicitna je poruka filma da su Afrikanci i svi ostali ljubomorni na uspješne i civilizirane bijelce i da miješanje kultura ne uspijeva jer oni jednostavno ne shvaćaju.
