U čemu su jedinstveni političari najrazličitijih orijentacija

Budišini stavovi i političke analize u posljednjih petnaestak godina bili su konzistentni, procjene točne, a upozorenja uvijek na mjestu. Naprotiv, današnji ključni igrači na političkoj sceni Sanader, Mesić i Račan stavove su mijenjali od prigode do prigode, a procjene su im bile loše, baš kao i odluke koje su donosili.

Udica je bačena: Premijer Sanader vabi Dražena Budišu da se vratiti u politiku. Mogao bi se vratiti kroz funkciju u državnoj administraciji. Ali mogao bi se vratiti i kroz stranačko aktiviranje u HSLS-u. S njegovim su angažmanom računali i u nekim pokušajima stranaka u osnivanju. No trenutačno i nije najvažnije pogoditi hoće li se saborski umirovljenik, uspješni uzgajivač paprike iz Pisarovine i nepopravljeni politički idealist Dražen Budiša treći put vratiti u hrvatsku politiku. To je više pitanje za kladionice. Važnije je vidjeti što bi kome donio taj politički povratak. Jer pozivi u pomoć Budiši slika su hrvatske političke scene, ali i dijagnoza njezina stanja.

Od začetaka višestranjača u Hrvatskoj prije sedamnaest godina do danas Budiša je bio, ili je bio tako korišten, svojevrsni nacionalni amblem. Kad god je bilo potrebno proizvesti dojam da ta politika ima hrvatsko lice, recept je bio – zovi Budišu. A Budiša se odazivao, zadovoljavajući i vlastitu političku ambiciju. Ali za razliku od većine aktualnih političara, njegov je angažman uvijek išao pod ruku s osjećajem za nacionalni interes. Kad su u samim začecima, potkraj osamdesetih, jugoslavenske obavještajne službe pokušavale aranžirati hrvatsko višestranjačje tako da izgleda kao iskonsko i autentično, a da ipak bude pod njihovom kontrolom, strankama su trebala – hrvatska lica, kao amblemi. Bivši studentski vođa i politički zatvorenik, moralno neukaljani Budiša svoje je lice posudio prvoj hrvatskoj stranci – HSLS-u. Odazvao se pozivu Slavka Goldsteina. Bio je to izazov političkog angažmana nakon osamnaest godina izgvanstva iz politike, ali bilo je to i u skladu s njegovim shvaćanjem nacionalnog interesa. Dvije godine poslije preuzeo je stranku. Kad je Tuđmanu u jesen 1991. godine, u jeku srpske agresije, trebalo nacionalno jedinstvo, slika tog jedinstva bila je knjiga bez Budišina lica. Pozvan je u Vladu i spremno se odazvao pozivu. Vlada se raspala kad je Tuđmanu postala važnija centralizirana vlast i unisona stranačka vlada nego slika nacionalnog jedinstva.

Budišino lice kao nacionalni amblem prepoznato je izvan hrvatskih granica potkraj devedesetih, kad se pod egidom demokratizacije društva, a pod američko-britanskim patronatom stvarala politička alternativa Tuđmanu i HDZ-u. Budiša je i tu prepoznao nacionalni interes i pristao na izbornu koaliciju s Račanom, sljednikom politike i ideologije koja je bila sasvim suprotna onome što je zagovarao i predstavljao Budiša. Iz pobjede je Budiša izišao kao gubitnik i odbačeni amblem. Pokazao je koliko zapravo nije za politiku, koliko ima viša idealizma i manjka pragme, što su za političara kobne osobine. Pogledate li njegove stavove, političke analize, upozorenja u posljednjih petnaestak godina, vidjet ćete da su mu stavovi bili konzistentni, procjene točne, a upozorenja uvijek na mjestu. Učinite li isto s današnjim ključnim igračima na političkoj sceni – Sanaderom, Mesićem i Račanom – vidjet ćete, naprotiv, da su stavove mijenjali od prigode do prigode, da su im procjene bile loše, baš kao i odluke koje su donosili. Ali u trenutku kad je to govorio, zagovarao, upozoravao, Budiša je djelovao kao da laže, zanovijeta i širi paniku. Oni su djelovali kao da govore istinu i donose prave odluke. Oni imaju, za političara nužni makjavelizam, koji Budiša nema. I zato su oni osvajali vlast, pobjeđivali na izborima. A Budiša je nakon izborne pobjede 2000. godine postao izgubljeni političar, a nakon izbornog poraza prije dvije i pol godine otišao je ponovno, ovaj put u dobrovoljno političko izgnanstvo.

Hrvatska je politika u očitoj sadržajnoj krizi: Račanovim zazivanjima radničkih prava podsmehuju se i oni koji bi trebali pljeskati, Sanaderova europska retorika potrošila se i pokazuje se praznom, Mesić svojim nastojanjima da bude državnički aktivan postaje opasan za državni interes čim prijeđe granicu. Ponovno se traži amblem, koji bi prikrio izostanak političkog sadržaja i definiranoga nacionalnog interesa. I ponovno se zgodnim čini rješenje – zovi Budišu, da prikrije prazninu. To više što se bliže izbori. No da bi se kvalitativno promijenila, hrvatskoj politici ne trebaju amblemi, već istinski sadržaj i nova lica. A i Budiša je zasigurno naučio kojom se lakoćom amblem lijepe na vidljiva mjesta, ali i kojom se lakoćom, demodirani, odbacuju.