Ljetna je sezona u filmskom smislu uvijek pri- lično suha, pa smo tako stigli i do drugoga snažnog favorita za najgoro ocijenjeni film ove rubrike. Interesantno je kako svi očajni filmovi obično dijele neumoljivo slične karakteristike. Gdje početi? Prvo treba reći da film nema apsolutno nikakvog smisla. Nema razlog postojanja, nema vrijeme postojanja, nema poruka, nema radnju, nema glumu, nema, jednom riječju, ništa. Da je, recimo, snimljen u vrijeme Titani- ca, čovjek bi mogao shvatiti komercijalnu stranu tog promašaja, a ovako… Činjenica da je izasao iz radionice holivudskog veterana Petersena (Troja, Air Force One, Outbreak, Das Boot) čini promašaj još teže shvatljivim.
Radnja je nabacana i uglavnom se događa bez jasnoga kauzaliteta i objašnjenja. Stvari i događaji se jednostavno – dogode. Dijalozi su gotovo komični, ako ne i tragični, glumci nemaju s čim raditi, uzbudnje je silom lažirano i nepo- stojeće, odnosi i emocije na razini crtica, i to lošeg, poenta ne postoji, dramaturgija je u za- čecima, efekti sami sebi svrhom i promašeno grandiozni, a rezultat je potpuna i apsolutna dosada i ravnodušnost gledatelja prema filmu. Radnja je rezultat vjerojatno dugogodišnjega kontempliranja, proučavanja, konzultiranja i predanog rada nebrojenih ljudi, a glasi ovako: Posejdon je plutajuća država, negde na nekom moru, u nekom vremenu, sve je to ostavljeno mašti gledatelja, kad li ga, ničim izazvan, udari takozvani ‘čudni val’, val lutilica koji je nemoguće predvidjeti i objasniti, kao i većinu stvari u filmu, prevrne i tada počinje epska borba nekoliko ljudi kroz hodnike, trgove i ulice te mricne, za spas i izbijanje na dno, koje je sada vrh broda. K tome, kao da val nije dovoljno jak, kapetan okrene brod bočno tako da primi punu silinu i dužinu udara vala. Ne morate razbijati glavu, spasit će se, s tim da će neki i umrijeti, ali vas, kao gledatelja, neće pretjerano pogodi- ti. Možda vam čak bude i drag.
