Posljednjih se dana u domaćim medijima, a u svezi s preuzimanjem naše najveće domaće farmaceutske kompanije Plive, često spominjao pojam ‘opcije’. Naime, islandski je Actavis naveo da je, osim izravne kupnje 10,06 posto temeljnoga kapitala Plive, nedavno ušao i u tzv. call opciju za 1,894.650 ili 10,7 posto Plivinih glasova. Nakon toga, tijekom prošloga je četvrtka Pliva objavila da ju je islandska kompanija ELL 33 ehf obavijestila da je stekla 9,473.252 GDR-a Plive sukladno ugovoru o kupoprodaji sklopljenom 26. lipnja ove godine. Riječ je, dakle, o već spomenutom paketu dionica, za koje je Actavis imao call opciju, a koja čini otprilike 10,19 posto temeljnoga kapitala Plive, odnosno 10,74 posto glasačkih prava. Naime, dosad se ulagači na domaćem tržištu kapitala uglavnom nisu susretali s pojmom opcije, osim kad je bilo riječ o pravu na kupnju dionica prema nekoj unaprijed utvrđenoj cijeni zaposlenika odnosno uprave društva. No, sam pojam opcije mnogo je širi i uključuje veći broj financijskih instrumenata koji se uobičajeno rabe u svijetu.
Moć opcije temelji se na njenoj svestranosti. Ona, naime, investitoru omogućuje da prilagodi vlastitu poziciju sukladno nastaloj situaciji. Pritom može biti špekulativne, ali i konzervativne prirode, što zapravo znači da može poslužiti kao sredstvo zaštite određenog ulaganja, ali se njome možete i kladiti na buduće kretanje dionice, indeksa ili tržišta u cjelini.
Opcija je zapravo ugovor koji kupcu daje pravo (ne i obvezu) da kupi odnosno proda neki vrijednosni papir prema unaprijed utvrđenoj cijeni te da to pravo izvrši prije ili na točno određen datum. Opcija je, poput dionice ili obveznice, također vrijednosnica. Postoje dvije vrste: tzv. call i put opcije. Call opcija daje pravo njenu imatelju da kupi određenu imovinu (najčešće dionicu ili obveznicu) prema unaprijed utvrđenoj cijeni na određeni vremenski rok. Call opcije zapravo su slične dugoročnom investiranju u dionice. Naime, njihovi se kupci nadaju da će tržišna cijena neke dionice jako rasti prije datuma njezina izvršenja.
S druge strane, tzv. put opcija daje njezinu imatelu pravo da proda imovinu odnosno vrijednosni papir u određenom vremenskom razdoblju. Put opcije slične su shortanju dionica, odnosno prodaji dionica u očekivanju pada njihove tržišne cijene. Naime, kupci put opcija nadaju se (za razliku od kupaca call opcija) da će tržišna vrijednost neke dionice pasti prije isteka trajanja opcije. Dakle, u kupoprodaji opcija postoje četiri vrste sudionika, ovisno o tomu koje položaje zauzimaju. Riječ je o kupcima call opcija, njihovim prodavateljima, kupcima put opcija te njihovim prodavateljima. Razlika između kupaca i prodavatelja u tome je što kupci call i put opcija nisu obvezni kupovati i prodavati dionice na koje se opcije odnose. Oni, naime, imaju izbor žele li obaviti stvarne kupnje ili prodaje dionica, ako tako odluče. S druge strane, prodavatelji call i put opcija moraju obaviti stvarnu kupnju ili prodaju vrijednosnog papira.
Dva su osnovna razloga korištenja opcija: prvi je špekulativne naravi i povezan je s očekivanjem rasta vrijednosti nekoga vrijednosnog papira u točno vremenski definiranoj budućnosti. Zbog svestranosti opcija na njima je moguće zarađivati i dok cijene dionica padaju. Drugi je razlog povezan s hedžiranjem. Dakle, takvu opciju možemo zamisliti kao svojevrsnu policu osiguranja, a uglavnom ih koriste velike financijske institucije kao zaštitu od rizika, ponajprije špekulativne naravi. No, njih koriste i individualni ulagači koji se najčešće žele osigurati od većega pada tržišne cijene nekoga vrijednosnog papira, uz istodobnu mogućnost zadržavanja njegova neograničena rasta. No, postoji i treći razlog korištenja opcija, a on se uglavnom odnosi na tzv. zaposleničke ili menadžerske opcije. Naime, mnoge kompanije koriste opcije na dionice kao poticaj uspješnih i talentiranih menadžera i zaposlenika. Te su opcije slične uobičajenim dioničkim opcijama i one u stvarnosti reguliraju pravo na povlaštenu kupnju dionica društva. No, u ovom slučaju opcijski se ugovor sklapa između zaposlenika i kompanije, dok se kod uobičajenih dioničkih opcija sklapa između dviju strana, kupca i prodavatelja, koje nemaju izravne veze s kompanijom čije opcije posjeduju.
