Tema tjedna

Od šezdesetak nekadašnjih omladinskih dužnosnika 15-ak su vlasnici privatnih kompanija, 20-ak je u upravama velikih tvrtki, neki predaju na fakultetima, a rijetki su u samostalnoj Hrvatskoj uspjeli doći na važniju političku funkciju.

Da su prije dvadesetak i više godina postojali headhunteri, traženje mladih menadžerskih kadrova bilo bi im jednostavno – trebali bi samo pogledati kojem studentu u biografiji stoji da je bio omladinski funkcioner. Naime, mladi ljudi koji su 70-ih i 80-ih godina obnašali dužnosti predsjednika ili sekretara Saveza socijalističke omladine Zagreba, Hrvatske ili Jugoslavije, danas su redom uspješni ljudi i gotovo su svi izgradili iznimne karijere. Od 60-ak istaknutih omladinaca iz tog razdoblja, više od 15 danas su vlasnici privatnih kompanija, više od 20 ih je u upravama velikih tvrtki, nekolica su profesori na fakultetima, dva su ustavni suci, a jedan pučki pravobranitelj. S druge strane, onih koji su nakon političkih promjena 90-ih nastavili plivati u političkim vodama vrlo je malo i tek su rijetki uspjeli doći do neke važnije političke funkcije.

Direktor Microsofta za jugoistočnu Europu Goran Radman, predsjednik Uprave Europapress holdinga Stipe Orešković, vlasnik Poliklinike Svjetlost Nikica Gabrić, potpredsjednik Atlantic grupe za korporativne aktivnosti Neven Vranković, ravnatelj privatne klinike Magdalena Ivan Drpić i predsjednik Uprave Raiffeisen consultinga Dražen Nikolić samo su neka od tih imena. S obzirom na to da je predsjednikom omladine…

Nekadašnji kadrovski radnik – Predsjedništvo SSO Hrvatske u Kockici na Prisavlju snimio je Mio Vesović/MO.

Kad danas razmislim, u pravilu su se bolje snašli oni koji su prije ostali bez posla – kaže Družić i dodaje kako razloge odlaska većine omladinaca u poduzetničke vode treba tražiti i u načelima koja su vladala u omladinjskoj organizaciji. Stvari se nisu događale slučajno. Mi smo inzistirali na tome da politika ne bude zanat i poticali omladince da završe školovanje. Također, omladina je nakon hrvatskog proslave i loma koji se tada dogodio bila sve manje ideologizirana i okretala se društvenom djelovanju. Na brojnim projektima iz tog vremena, poput omladinskih novina Polet, Radija 101, OTV-a i mnogih drugih predsjednici omladine stjecali su menadžerske vještine i iskustvo organiziranja različitih poslova koje im je poslije zasigurno koristilo – objasnio je Družić. S njim se slaže i Goran Radman, koji kaže da je SSO bio neslužbena menadžerska škola.

Članstvo u Omladini ostavilo je na mene neizbrisiv trag, jer u njoj sam stekao veliko iskustvo: već sa 16 godina vodio sam radnu akciju na kojoj sam bio odgovoran za tisuću ljudi; dok sam bio na čelu gradske omladine, pokrenuta je inicijativa za koncesije za radio i televiziju, otvoreni su Kulušić i Lapidarij, a u SSO-u Jugoslavije bio sam zadužen za međunarodne odnose – ispričao je Radman.

Biti na čelu omladinske organizacije u to je vrijeme podrazumijevalo da ste najbolji ili među najboljima u školi, na fakultetu ili u radnoj sredini. Jedna je od zanimljivijih životnih priča ona ustavnoga suca Željka Potočnjaka, koji je zbog svojega buntovničkoga karaktera bio izbačen iz srednje škole, no poslije je otišao na pravni fakultet, koji je završio s izvršnim ocjenama.

U SSO se većina mladih uključivala, kaže Nada Karaman-Aksentijević, profesorica na Ekonomskom fakultetu u Rijeci, jer je u toj organizaciji vidjela mogućnost ostvarenja različitih afiniteta i interesa. Smatrali smo da se putem omladinske organizacije možemo izboriti za bolje obrazovanje, viši studentski standard, bolji položaj mladih zaposlenika i njihovih obitelji… Nudilo se mnoštvo programa, od kulturnih, sportskih do radnih akcija, a omladinski tisak bio je vrlo razgranat i utjecajan. Razvijali smo timski rad, komunikaciju, naučili kako formulirati strategije, kako prenositi ljudima osjećaj vizije – objasnila je Nada Karaman-Aksentijević.

Prema njezinim riječima, malobrojni su bili oni koji su na politiku gledali kao na svoje buduće zanimanje. U politici su ostajali oni koji su nakon isteka profesionalnih omladinskih mandata postali profesionalci u Savezu komunisti i uz pomoć njega se penjali u političkoj hijerarhiji. Općenito, utjecaj Partije na rad SSO-a nije bio velik kao u drugim republikama. Mi smo bili mnogo samostalniji, morali smo jedino paziti da ne prekoračimo očekivane norme ponašanja u omladinskom tisku. Najžešću kritiku partijskog vrha dobila sam kad se u Poletu pojavila fotografija golog nogometnog vratara, tada vrlo poznatog Milana Šarovića. U tome nije bilo ničega zlonamjernog, ali smatralo se da ‘pornografiji’ nije mjesto u omladinskom tisku – rekla je Karaman-Aksentijević.

Poput nje, u omladinske strukture rano je ušao i Neven Vranković, koji kaže da je konkurencija među omladinicima bila velika i da nije bilo lako doći do funkcije predsjednika. Bilo je lobiranja pri izboru, ali ako je netko bio dobar dak ili student, u startu je bio u prednosti nad ostalima – kaže Vranković, koji je bio predsjednik zagrebačke Omladine i član Predsjedništva SSO Hrvatske zadužen za međunarodne odnose.

Oduvijek sam se htio baviti diplomacijom, i to je jedan od razloga zašto sam se odlučio uključiti u omladinsku organizaciju. Želja mi se, doduše, ostvarila kasnije, nakon demokratskih promjena. Bio sam veleposlanik u Washingtonu i Beogradu, a u Atlantic grupu došao sam prije osam godina – rekao je Vranković.

U diplomatskim vodama završio je i Vlado Matijašić, i to kao savjetnik za gospodarske odnose u Rimu, a danas je direktor za istočnu Europu tvrtke Deutz-Fahr.

Nakon što je završio moj mandat u SSO-u, počeo sam raditi u Torpedu kao šef jednog odjela, što je bilo prilično niska funkcija za jednog predsjednika Omladine. Vjerujem da je to bilo zbog toga što smo u moje vrijeme kao omladinci iskakali s nekim idejama, previše radikalnim za tadašnje političke strukture. Ipak, poslije sam napredovao u Torpedu do mjesta potpredsjednika, a 1989. počeo sam raditi za stranu kompaniju – ispričao je Matijašić, koji kao najvrijednije iz razdoblja SSO-a izdvaja prijateljstva i poznanstva.

Većina omladinaca, ili barem oni koji su u isto vrijeme bili angažirani u SSO-u, i danas je u jako dobrim odnosima, a svake godine hrvatski omladinci organiziraju i susret u nekom zagrebačkom restoranu. U početku su ta okupljanja bila stidljiva i malobrojna, ali na ovogodišnjem susretu u zagrebačkom Okrugljaku okupilo ih se više od stotinu. Neke političare, pričaju omladinici, zanimalo je znače li takva okupljanja i njihov povratak u političke vode, no njihovi planovi, kažu, sasvim su drugačiji.

Velika većina nas osigurala je svoju egzistenciju samostalnim biznisom i usmjerila svu svoju energiju na posao, tako da uglavnom nemamo ambicije baviti se politikom – kaže Nikica Gabrić, oftamolog i vlasnik Poliklinike Svjetlost, koji je za Račanove vlade bio predsjednik Upravnog odbora HZZO-a.

Isto tako, i Stipe Orešković, predsjednik SSOH iz 1983., kaže da se već 16 godina ne bavi politikom i nema namjeru to mijenjati. Od 90-ih sam se okrenuo znanosti – radio sam kao profesor na medicinskom fakultetu, poslije kao član Uprave Škole narodnog zdravlja, a zatim kao savjetnik za Svjetsku banku, i uopće se ne mogu zamisliti u politici – kaže Orešković.

Unatoč nedostatku volje za ulazak u političke sfere koji vlada među većinom omladinaca, Goran Radman smatra da bi današnja politika bila mnogo zrelija da su se neki predsjednici omladine nastavili njome baviti. Ne treba idealizirati to vrijeme, ali smatram da je učinjena šteta društvu što među vodećim političarima nema nekih predsjednika omladine – navodi Radman.

No, kad bi se ta skupina vrlo utjecajnih ljudi interesno povezala, bila bi jedna od moćnijih u državi. Ipak, omladinci bi teško mogli činiti loši, jer je riječ o prevelikim individuacima koji nemaju zajedničke ciljeve. Najslužnija je skupina okupljena u zagrebačkom Poglavarstvu. Omladinci iz Trnja i Medveščaka danas su na važnim funkcijama: Ivo Jelušić je dogradonačelnik, Davor Jelavić na mjestu pročelnika jednog od najvažnijih gradskih ureda – za graditeljstvo i promet, a Biserka Bucković zamjenica je pročelnika za obrazovanje, kulturu i šport.

Neka prijateljstva iz omladinskih dana i danas traju. Dolazak Ranka Ostojića, bivšeg ravnatelja policije, u Upravu Slobodne Dalmacije nije iznenadio one koji poznaju omladinsku scenu 80-ih. Prijateljstvo vlasnika EPH-a Nina Pavića seže još u dane kad je uređivao Polet, a Ostočić bio predsjednik SSO Splita.

Vlatko Gulić i Ivo Jelušić suvlasnici su tvrtke Tim Zip, a Zoran Šišara i Kamil Antolović zajedno vode marketinšku agenciju. I brojni drugi sekretari i predsjednici krenuli su početkom devedesetih u samostalni biznis i danas su vlasnici manje ili više poznatih tvrtki. Stipan Marović vlasnik je tvrtke za projektiranje Stimar, Drago Labazan ima informatičku tvrtku, Mirko Požgaj vlasnik je tvrtke Opeko, a Milutin Džebić je prije dvije godine u Novom Vinodolskom sagradio hotel s četiri zvjezdice.

Među zvučnijim omladinskim imenima sigurno su i Franjo Maletić, privatni izdavač i predsjednik Uprave Vjesnika, Marijan Drempetić, bivši direktor Hrvatskih željeznica, Vlaho Bogišić, direktor Leksikografskog zavoda, pučki pravobranitelj Jurica Malčić te Mladen Pejnović, koji je danas potpredsjednik Golden Telekoma u Moskvi.

A nekih, poput istaknutog novinara Srdana Španovića i direktora Badela Želimira Golubića, više nema među živima.