Piše: Ana-Marija Ruždjak

D osadašnji tijek sukoba na Bliskom istoku (još) nije zahvatio Siriju, ali ako do toga dođe, već je izrađen plan zaštite i evakuacije Ininih i Croscovih radnika angažiranih na Ininim nalazištima nafte u toj zemlji.

• Naš plan evakuacije predviđa da, bude li to potrebno, svi radnici u roku od 24 sata napuste Siriju, i to preko Jordana. U slučaju rata ondje će ostati samo dva do tri čuvara koji će paziti na polja. Bude li bombardiranja, naftne čemo bušotine osigurati takozvanim cementnim čepovima i zaštititi ih posebnom tehnologijom konzerviranja – kategoričan je Mirko Zelić, izvršni direktor Ine Naftaplina.

Širenje rata na Siriju, međutim, Inu bi vrlo skupo stajalo. Tvrtka je, naime, računala da će svoja sirijska nalazišta nafte početi crpsti do 2009. godine, a do sada je projekt već daleko odmaknuo. Radi se na bušenju naftnih bušotina, grade se sabirne stanice, a dio postrojenja već je postavljen. Ostvarenje projekta iziskuje mnogo novca, iako u Ini nisu spremni otkriti o kolikom je iznosu riječ. Mirko Zelić nada se da rat ipak neće prijeći granice Sirije, što bi omogućilo Inu da izbjege goleme gubitke.

Stupi li Sirija u rat, gubitke bi pretrpio i Crosco, tvrtka za usluge naftnog servisiranja, čiji 130 radnika u Siriji, osim za Inu, radi i za kompanije Shell i Dublin Oil.

Prema riječima Bojana Mlkočića, predsjednika Uprave Crosca, njihovi radnici nisu u opasnosti i nema razloga za paniku.

• Naravno, imamo poseban plan evakuacije, jer se na Bliskom istoku nikada ne zna tko će se zaratiti. No, na takve uvjete rada već smo navikli, jer smo slične probleme imali kad je bio rat u Iraku. Tada je bilo još gore, stoga smo nakon tog iskustva uvijek u pripravnosti – kaže Mlkočić.

• Naši radnici na sirijskim naftnim poljima obavljaju gotovo sve vrste poslova, od bušenja, testiranja, ispitivanja i snimanja bušotina do servisiranja i drugog. Sirija je jedna od zemalja u kojoj za hrvatske radnike postoje velike mogućnosti pronalaska posla, a s obzirom na to da su se mnogi Sirijci školovali na našim fakultetima, bolje se razumijemo. Uspostavili smo i prijateljske odnose, što je velika prednost. No, ta je zemlja istodobno vrlo nesigurna. Susjedne zemlje neprestano su u sukobu, pa nikada ne možemo predvidjeti kad će izbiti rat. Najprije smo imali problema s Irakom, a sada su se zaratili Libanon i Izrael – dodaje Boris Lazar, član Uprave Crosca za razvoj i marketing.

Lazar naglašava da Crosco u Damasku, glavnom gradu Sirije, ima krizni stožer, te naglašava dobru telekomunikacijsku povezanost s Hrvatskom.

• Naši radnici u svakom trenutku mogu javiti obiteljima, a osigurali smo i čarter Zagreb – Damask, tako da zaposlenici u Hrvatsku mogu stići za nekoliko sati – kaže Lazar.

Rad pod ratnom prijetnjom nije nepoznat Croscovim radnicima – neki su, primjerice, bili angažirani u Libiji dok je bila pod embargom SAD-a i UN-a, pa je sve bilo u redu. Crosco ondje trenutačno ima 162 radnika, a, osim za Agip, bušotine kopa i za najvećeg austrijskog operatora Woodside. Najveći nedostatak rada u Libiji je, ističe Lazar, to što su naftna polja jako udaljena, pa radnici od jedne do druge bušotine moraju putovati satima. Prednost je, pak, što ta zemlja napreduje, pa Crosco ondje ima potrebu za otvaranjem novih radnih mjesta.

Osim u Siriji i Libiji, Croscovi su radnici danas i u Omanu, Egiptu, Tunisu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Kataru, Mađarskoj, Italiji te mnogim drugim zemljama.

U Omanu, gdje trenutačno radi 800 Croscovih radnika, najveći je problem, kaže Lazar, što su naftne bušotine stare više od trideset godina i teško ih je servisirati, posebno na puštinjskim temperaturama, koje dosežu i do 60 Celzijevih stupnjeva.

• Oprema na naftnim bušotinama u Omanu vrlo je zastarjela, pa se može dogoditi neočekivano izbijanje tlaka i erupcija, na što moramo uvijek biti pripravni. Problem je i komunikacija, jer ondje rade ljudi različitih nacionalnosti, a državne institucije zatvorene su za suradnju sa strancima. Strani državljeni u njih mogu ući samo uz lokalnog partnera. Inače, Oman je uistinu posebna zemlja – unatoč puštinji, škorpijima i zmijama, vrlo je lijepa. Državom vlada sultan, koji zahtijeva vrlo visoku razinu higijene i uređenosti gradskih ulica. Svagdje mora biti posadeno cvijeće, a kad je riječ o čistoći, Oman je čišći od bilo koje europske zemlje – tvrdi Boris Lazar.