Očekujete jedno, dobijete drugo. Ni s Amerikancima više ništa nije sigurno. Naijme, vidite foršpan za film i uvjereni ste da se radi o holivudskom štanceraju o herojskome 11. 9., a onda shvatile da je film nešto sasvim drugo. Dapače, izvrstan je. Režiser posao ovdje je fenomenalan i glavni je adut filma. Riječ je o kombinaciji dvaju stilova, dokumentarističke kamere iz ruke, koja na trenutke djeluje gotovo amaterski, i almanovskog stila naracije, dakle mnogo panoramiranja i hvatanja tek natriha razgovora ljudi, ocrtavanja tek obrisa likova i onoga što govore i jesu.
Činjenica da je film režira Britanac, Greengrass (Krvava nedjelja, Bourneova nadmoć), vjerojatno je spasila ovaj film te nije postao još jedan srce-drapateljni američki traktat o njihovoj superiornosti i svim onim ‘drugima’ koji ih hoće ugroziti. Film je, naijme, što je gotovo nevjerovatno, posve apolitičan i depersonaliziran. Ne zastupa ‘ničiju stranu’, nego naprosto prikazuje neke ‘obične’ ljude, i to ljude koji nemaju čak ni ime i prezime u, blago rečeno, ‘neobičnoj’ situaciji. Gotovo poput književnog naturalizma – postavi radnju i likove i gledaj što će se dogoditi. Tempo i dinamika filma apsolutno su sjajni i bez pogreške, sve se odvija brzo, a opet ne prebrzo, nijedne nema nepotrebnih zapijanja i razvlačenja, a sve zajedno traje nekih 90 minuta, što znači da je riječ o supersadražnom filmu koji završava točno kada treba, a tu odluku opravdava klimaks, priča i tempo filma.
