Najveće transakcije preuzimanja kontrolnih paketa u domaćim poduzećima koje će voditi globalni ulagači tek se, kao rezultat približavanja Hrvatske članstvu u EU, mogu očekivati.
Različite i kontradiktorne izjave europskih političara o izgledima Hrvatske za punopravno članstvo u EU do kraja ovoga desetljeća ovih dana otvaraju opetovanje medijsku i političku raspravu. Bez obzira na nedorečenost europskoga političkog sustava, navodno će se primijeniti formula 10 + 2 + 1, koja bi trebala značiti da će se, osim već primijenjenih istočnoeuropskih zemalja, u ovom valu Europskoj uniji pridružiti i Rumunjska, Bugarska te Hrvatska. Vrlo je nezahvalno prognozirati kakva će politička volja vladati Unijom za pet godina, ali se po mnogočemu može zaključiti kako je danas raspoloženje većine europskih političara da se Hrvatsku primit do 2009. godine, neposredno nakon dviju, ekonomski manje razvijenih, zemalja Jugoistočne Europe. Riječ je, dakle, o čistom političkom procesu. U domaćim se medijima sve više govori o tome da hrvatska država administracija, a posebno politička elita, nije spremna ostvariti ambiciozan cilj tehničkih priprema i političkog usklađivanja s EU. Politička konvergencija je, međutim, manji dio problema!
U lipnju ove godine Europska je središnja banka, naime, objavila izvješće o makroekonomskom položaju zemalja službenih kandidata za ulazak u EU. Osim makroekonomskih stabilnosti, ECB glavne rizike hrvatske ekonomije vidi u visokom stupnju eksterne ovisnosti, koncentraciji banaka u financijskom sektoru, previsokom udjelu (turističkih) usluga u BDP-u i visokoga vanjsko-trgovinskoga deficita te posebno u nedovoljnoj efikasnosti i izvoznoj snazi domaćeg realnog sektora. Neki od ovih rizika znatno će se povećati ulaskom u EU, kad će se domaće tržište potpuno otvoriti i tako ugroziti iako krhke pozicije domaćih poduzeća te dodatno povećati uvoz kojim će se odgovarati na domaću potražnju. Ulazak u EU, bez obzira na to hoće li do toga doći do kraja ovog desetljeća ili početkom sljedećeg, neće, dakle, riješiti pitanja koja proizlaze iz postojeće ekonomske strukture. Ubrzani rast gospodarstva utemeljen na rastu potražnje za domaćim robama na tržištu EU kao glavnom vanjsko-trgovinskom partneru mogao bi zbog nedostatka roba koje bi se mogle ponuditi europskim kupcima jednostavno izostati.
Vlada može, zbog različitih unutarnjopolitičkih razloga, prenaglašavati neke pozitivne trendove, poput snižavanja stope nezaposlenosti ili blagoga trenda rasta robnog izvoza, međutim, glavne barijere ubrzanom ekonomskom rastu ostaju nepromijenjene. U pitanju nije samo visoko vanjsko i ukupno zaduženje javnoga i privatnog sektora, koje u uvjetima rasta kamatnih stopa može biti zapreka daljnjim ulaganjima u nužnu modernizaciju realnog sektora hrvatske ekonomije, niti je riječ samo o neuređenom pravosudnom sustavu i slaboj državnoj upravi, koji su kronično nenaklonjeni poduzetništvu i stvaranju novih vrijednosti. Zahvaljujući visokoj kapitalizaciji i profitabilnosti, prilično razvijen i suvremen financijski sektor u budućnosti može, i pored rastućih rizika kao posljedice kreditne ekspanzije, amortizirati eventualne škove pa do posebno velikih dužničkih kriza vrlo vjerojatno neće doći. Riječ je, naime, o problemima koji se godinama produbljaju u mikroekonomskoj sferi hrvatske ekonomije. Domaća poduzeća sučeljavaju se s računom katastrofalnih posljedica amaterski vođene ekonomske politike u posljednjih desetak godina, koji uoči ulaska u EU dolazi na naplatu.
U realnom sektoru stvari ne stoje dobro. Glavna poduzeća, koja bi trebala raspolagati s dovoljno potencijala za pronalaženje odgovarajućih tržišnih niša unutar velikog tržišta Unije, zbog privatizacijske politike prepuštena su velikim međunarodnim kompanijama koje lokacije za ulaganja u prerađivačke kapacitete traže negdje drugdje, a ne u Hrvatskoj.
