Home / Biznis i politika / Opozicija se počela pripremati

Opozicija se počela pripremati

Nakon što su mu prigovarali da je premijer koji stalno spava, Račan bi na čelo Vlade mogao dovesti Bandića, premijera koji nikad ne spava.

Ivica Račan kreće u predizbornu ofenzivu iz slijemenske šume; Radimir Čačić kreće na turneju po dvjestotinjak gradića i sela; Anto Đapić disciplinira stranku i priprema izborni program; iznenadna bolest udaljila je uvijek agilnu Đurđu Adlešić iz ovojesenskog predizbornog zagrijavanja. Svi počinju užurbaro tražiti ‘ono nešto’, onaj mamac koji bi mogao privući birače na idućim parlamentarnim izborima, vjerojatno sljedeće jeseni.

‘Ono nešto’ što bi biračima bilo privlačno, na današnjoj je hrvatskoj političkoj sceni uistinu teško pronaći. Jer, riječ je o izgubljenim likovima, programskim neprepoznatljivim, velikim dijelom politički već potrošenim. Ali naposljetku, bira se ipak između ponuđenoga, makar i nevoljko. A opozicijski se lideri počinju ozbiljno truditi da pokažu kako su bolji izbor od Ive Sanadera i njegove ekipe. Za početak, kao velika pomodna novost, najavljaju se personalizirane kampanje. Iako, to smo i dosad imali. Naime, svaka uspješna politička kampanja nužno je personalizirana, jer birači ne glasuju za maskotu svog medvjeda, ni za papir na kojem piše ‘program stranke’, ni za stranku kao skup od nekoliko slova, već glasuju za osobu koja sve to personificira. A da bi dobila pojačanih količinu glasova, osoba, osim vlastite karizme, mora imati stranačku logistiku i politički program u koji će ti glasači vjerovati, u kojem će prepoznati vlastite interese. Tek kombinacija osobe, programa i stranke može biti istinski pobjednička.

Dakle, što se nudi? Radimir Čačić ponudit će sebe za premijera. Jer, on zna raditi. A to mu ne osporavači čak ni oni kojima nije simpatičan i za čiji je ukus previše bhat. Ali dok mu Vesna Pusić vodi politiku stranke, Radimir Čačić nikada neće moći biti premijer. Pitanje je može li više biti i ministar u nekoj koaličkoj vladi, iako je neosporno dobar ministar.

Naime, glavni opozicijski kandidat i pragmatični politički matematičar Ivica Račan ima svoje adute za nova lica na nacionalnoj političkoj sceni, svoje uspješne lokalne čelnike poput Milana Bandića, Zvonimira Mršića, potpomognute novim licima iz stranačke centrale, s kojima priprema slijemensku šumsku predizbornu ofenzivu. Ako pobijedi na izborima, uopće ne bi imao potrebe za Čačićem kao premijerom. Želi li već premijera s radnom energijom, ima Bandića.

I uopće nije isključeno da politički tehničar Račan odigra upravo takav potez nad kojim bi se danas sneživali mnogi hrvatski politički analitičari, ali koji bi samom Račanu donio niz pozitivnih bodova. Prvo, time bi s SDP-a definitivno skinuo ideološku komunističku etiketu, koja odbija dio birača, mogao bi oteti čak dio neodlučnijih HDZ-ovih birača; nakon što su mu prigovarali da je premijer koji stalno spava, doveo bi na čelo Vlade premijera koji nikad ne spava, mogao bi se dovoljno naspatiti, a preko stranke kontrolirati premijera i Vladu. I otići u mirovinu s pozitivnom političkom bilancem.

A kad se već igramo kombinatorike, u takvoj vladi ministarsko mjesto prije bi našla Ruža Tomašić iz Đapićeva HSP-a nego Radimir Čačić iz HNS-a Vesne Pusić. Anto Đapić očito je svjestan da on ne može biti premijer, ali želi ući u koaličku vladu, a njegov izborni program bit će vjerojatno zasnovan na kritici politike sadašnje Vlade i vjerojatno neće biti bitno drukčiji od onog kojeg će iznijediti Račanova slijemenska ekipa. Poslijeizborna koalicija SDP-HSP uopće nije nevjerojatna, kako se to na prvi pogled može činiti.

Dakako, u izbornu utrku ulazi i Ivo Sanader s HDZ-om, koji ima pouzdano biračko tijelo. Ali, pitanje je dokle? Sanader je isprofilirao sebe kao vodu, ali je učinio stranku neprepoznatljivom, politički je umirovio i još će umiroviti neke stare kadrove, ali nema niti jednog uvjerljivog novog lica. A to, kako su pokazali nedavni ponovljeni lokalni izbori – današnje hrvatsko političko tržište prepoznaje i cijeni. Zapravo, Sanaderu se tek mora dogoditi ono što se dogodilo Račanu – da se na lokalnim razinama, često u opoziciji prema stranačkoj centrali, razviju neki novi lideri, koje potom stranački šef vraća u stranački vrh. Ne zato što ih voli, već zato što jedino s njima može dobiti izbore.