Sanader, Račan/Jurčić i Čačić za izbore trebaju lažna obećanja

Da bi kandidati za premijera dobili podršku glasača, uoči izbora moraju iznijeti lažni program. A kad pobijede, krenuti sa šok-terapijom.

Čitatelji nisu presretni kad u istom broju neke tiskovine dva ili više kolumnista komentiraju istu temu. U Lideru o tome jako vodimo računa, ali ovaj je tjedan izuzetak. Kolegica Višnja Starešina u svojoj ‘Političkoj sekciji’ analizira inflaciju kandidata i samokandidata za budućega hrvatskog premijera (Račan, Sanader, Čačić, Bandić, Jurčić…).

I ove Ekonomalije posvećene su budućem premijeru. Ali drugom činu izbornog procesa: tome što bi novi premijer (ili stari, pobijede li Sanader i HDZ sadašnju opoziciju) trebao učiniti kad zasjedne u Banske dvore.

Okolnosti su surove. Da bi neka politička stranka, odnosno njezin kandidat za predsjednika vlade došli u priliku provesti nužnu ekonomsku politiku u sljedećem četverogodištu (2007.-2011.), u predizbornoj utrci moraju iznijeti lažni program. A kad pobijede – iz ladice izvući pravu strategiju. Poredno-stavljenje, biračima će biti najbolje da ih njihov političar zavede lažnim obećanjima.

Godinama je vlast ‘navlačila’ građane na život iznad realnih mogućnosti. Približava se vrijeme plaćanja računa, ali tko to kaže javnosti – gubi šanse za pobijedu.

Zato je izuzetno važno da se sljedeći hrvatski premijer dubinski razumije u ekonomiju i biznis. Ili da se okruži ljudima koji, osim formalnoga ekonomskog znanja, posjeduju talent i intuitivno o tome kako usmjeravati procese u tranzicijskoj zemlji poput Hrvatske na putu u EU. U 90-ima premijer je zapravo bio predsjednik države dr. Franjo Tuđman. On je bio zaokupljen osamostaljenjem Hrvatske. Onda je došao Račan koji je uspio demontirati nedemokratski sustav. Pa je došao Sanader da počisti sve što lijeva koalicijska vlada nije smjela ili se nije usudila kako bi zemlja dobila kandidaturu za EU.

Nikome od njih trojice ekonomija i biznis nisu bili prioritet. Pa su samo više-manje preuzimali jedan te isti ekonomski, dugoročno neodrživi model rasta zasnovan na uvozu i poticanju finalne domaće potražnje inozemnim zaduživanjem.

Kad bi se Hrvatskoj posrećilo da 2007. dobije odgovornog, odlučnog i ekonomski pismenog premijera od njega bi se trebala očekivati svojevrsna – šok terapija. Vlada mora kontrolirati ukupni rast vanjskoga duga, a ne samo zaduživanje države. Tu treba povući kočnicu. Pa i po cijenu da se 2008. i 2009. godine stopa rasta BDP-a spusti sa sadašnjih pri-bližno 4 na možda svega 2 posto. Ali da onda 2010. i 2011. zemlja smogne snagu zabilježiti rast od 7 ili 8 posto, što uz dosadašnji model nije moguće.

Paket mjera za promjenu ekonomskog modela mora sadržavati bolne instrumente. Krenu li se de-stimulirati finalna potrošnja bez pokrića i građevinarstvo, a poticati proizvodnja za izvoz, to će pri-vremeno izazvati porast nezaposlenosti (građevinskih radnika), a u prvo vrijeme neće povećati broj radnika kod izvoznika. Stradat će mnoge tvrtke koje su ulagale kapital slijedeći pogrešne signale. Pri-vremeno bi se pogoršao i socijalni položaj dijela stanovništva, ali bolje je na vrijeme kontrolirano platiti nižu cijenu nego kasnije mnogo višu.

Hrvatskoj više ne treba premijer koji će biti na čelu nekakvih stožera za javne radove. Novi predsjednik vlade morao bi osobno preuzeti reformu državne uprave. Tu nema rezanja vrpci i obilaska gradilišta, ali ako Hrvatska ne želi ostati na ‘odličnom’ 134. mjestu na ljestvici zemalja u kojima je lako voditi biznis, uklanjanje korupcije u državnom (i sudskom) aparatu mora biti prioritet.

Novi bi reformist morao imati strogu kontrolu nad dijelovima vlade, a ne da se, kao sada, trogodišnja fiskalna projekcija ministra Šukera niti riječju ne spomene u nedavno usvojenoj osnovi strategije razvoja njegove dojučerašnje zamjenice, danas stratega Vlade – Martine Dalić.

Pridoda li se tome i zadatak da budući premijer konačno iskoristi sinergiju pametne države i agresivnoga domaćega krupnog biznisa, izbor prvog čovjeka sljedeće vlade u velikoj će mjeri odrediti budućnost mnogih generacija.