Zašto je Hrvatska još u zadnjoj trećini ljestvice Doing Business

Izvješća raznih svjetskih institucija u koja je uključena i Hrvatska najčešće izazivaju čuđenje i ljutnju Vladinih dužnosnika, ali pogleda li se što ona kažu – nema razloga za to. Ali za akciju svakako…

Nedavno izvješće Svjetske banke o uvjetima poslovanja (Doing Business 2007) odličan je povod za pitanje ZAŠTO smo još uvijek u zadnjoj trećini ljestvice uključenih zemalja, odnosno zašto smo na 124. mjestu od 175 zemalja, a u prošlogodišnjem smo bili na 117. od 124 zemlje. Prema tome, je li to uopće neka novost? Nije, jer to znamo već dugi niz godina, i to ne samo iz izvješća Svjetske banke.

Za stav o tome je li to rangiranje točno ili ne, je li metodologija pogrešna ili nije, dobro je pogledati i tri međunarodna istraživanja u koja je uključena i Hrvatska, a koja se fokusiraju na tri različite dimenzije poslovnog života (konkurentnost, poduzetništvo i korupciju). U svim tim istraživanjima područje administrativnih barijera prepoznato je kao glavna zapreka povećanju konkurentnosti i poduzetničkog djelovanja te smanjenju korupcije.

U istraživanju International Transparency Index percepcije korupcije određuje se prema percepciji raširenosti korupcije među javnim službenicima i političarima. S obzirom na to da su upravo oni u velikoj mjeri vezani uz funkcioniranje administrativnog sustava, aktivni su sudionici stvaranja ili eliminiranja administrativnih barijera. A prema tom indeksu, stalno smo u grupi zemalja koje imaju velike probleme s korupcijom.

Svi smo puni pričica o tome koliko smo negdje čekali u redu, koliko je netko na šalteru bio neljubazan, ali kad nam to kažu neka istraživanja, onda je kriva metodologija.

Prošle je godine Hrvatska nervozno reagirala na izvješće Svjetske banke, postavljajući čak i pitanje metodologije. Ona je poznata, temelji se na provjeri ŠTO se događa u praksi, i to na iskustvu malih i srednjih poduzeća u deset područja poslovnih aktivnosti: od pokretanja poduzeća, izdavanja dozvola, zapošljavanja radnika, registracije nekretnina, dobivanje kredita, zaštite investitora, plaćanja poreza, prekograničnog trgovanja, provođenja ugovora do gašenja poduzeća. I da bi se slika mogla usporediti na primjerima različitih zemalja, uvijek se koriste iskustva poduzetnika iz NAJVEĆEGA GRADA, a ne iz tamo nekog provincijskoga gradića ili seoceta. A zašto upravo najveći grad? Zato što i Svjetska banka pretpostavlja da su u najvećem gradu koncentrirane različite institucije bolje osposobljene za pružanje usluga poduzetnicima nego što je to slučaj u manjim mjestima. A ako smo u zadnjoj trećini zemalja prema kvaliteti uvjeta poslovanja u navedenih deset područja, što se temelji na iskustvima poduzetnika iz našega najvećeg grada, zamislite kako je to ondje gdje i ne postoje sve institucije pa se mora ići u Zagreb.

Prestanimo se čuditi i ljutiti na izvješća, ali počnimo se ljutiti na sebe, jer stojimo na istome mjestu, a drugi brže trče. A da se reforme isplate pokazuje iskustvo upravo najrazvijenijih zemalja: u 2003. godini bogate zemlje provele su tripot više reformi u području poslovne okoline negoli siromašne.

Administrativne barijere jedino su dobre za korupciju – što je regulatorni okvir kompliciraniji, to je veći izazov za prečace, a oni se plaćaju. Što je regulatorni okvir kompliciraniji, to je manje transparentan, a to znači da podnosi neodgovornost, neznanje, manipulaciju. Ali zbog administrativnih barijera niža je poduzetnička aktivnost, a zbog povećane korupcije i dio novca koji bi se mogao iskoristiti za razvoj poduzetničkog potencijala prenamjenjuje se u nešto drugo (npr. plaćanje prečaca). Osim odluke o ulasku u poduzetničku aktivnost, druga je ključna točka odlučiti se za rast poduzeća, što znači izložiti se novom konkurentsom pritisku, pa je potrebno razvijati inovativni kapacitet poduzeća, a to znači povezivati se s istraživačkim institucijama i sl. Potiče li regulatorni okvir javno-privatno partnerstvo ili ne, postoje li prijedlozi financijskim resursima koji omogućavaju inovativnu aktivnost poduzeća (npr. poslovni anđeli, rizični kapital…)? Ako regulatorni okvir ne potiče inovativnost poduzeća, tada izravno utječe i na smanjenje njegove konkurentnosti.

I zbog te povezanosti, koja je očita, nije potrebna neka osobita ‘pismenost’ u čitanju tih izvješća, ali je potrebno znanje i politička volja za djelovanje. Zadovoljstvo nekim izvješćem koje je pokazalo pomak Hrvatske (npr. u poduzetničkoj aktivnosti ove godine) ili nezadovoljstvo nekim u kojem stoji da se Hrvatska ne odmiče od začelja, nikada nisu samo priče. One su dijelovi naše velike priče o zaostajanju i nedostatku političke volje za promjenom (ili možda i neznanja kako to učiniti).

Gotovo je dirljivo analizirati komentare o međunarodnim izvješćima o Hrvatskoj: oni više govore o nama nego o ‘njima’. O nama, koji si, ako se i upustimo u promjene, pokušavamo objasniti da to nije zato što to netko traži od nas, nego zato što to mi hoćemo. A nije važno jesmo li to sami otkrili ili nam je netko u tome pomagao. Rangiranje uvijek ima metodološki problem u usporedbi nekih situacija koje su rezultat različitih povijesnih, ekonomskih, političkih procesa, ali stvarnost je u usporedbi u vremenu i prostoru: nas sada u odnosu na prije; nas sada u odnosu na druge sada itd. U rasponu od gotovo potpunog neprihvaćanja, jer ‘što oni znaju o našim specifičnostima’ do neargumentiranog neslaganja s metodologijom nema mjesta za utvrđivanje plana akcije KAKO mijenjati postojeće stanje, KOJOM DINAMIKOM i TKO je odgovoran za te procese.

Prestanimo se čuditi, jer to smo već sve znali, bar od FIAS-ove studije, tj. posljednjih šest godina. Prestanimo se ljutiti na izvješća, ali počnimo se ljutiti na sebe, jer stojimo na istome mjestu, a neki drugi brže trče nego mi. A da se reforme isplate, pokazuje iskustvo upravo najrazvijenijih zemalja: u 2003. godini bogate zemlje provele tripot više reformi u području poslovne okoline negoli siromašne. Nizozemska je 2002. godine izradila plan za smanjivanje regulatornih troškova do 2006. godine za 25 posto – uporabom analize troškova i koristi za analizu regulatorne intervencije uspjeli su ostvariti milijardske uštede (u eurima!).

Umjesto ljutnje i arogancije, uhvatimo se u koštac s robustnim reformama poslovne okoline snažnije nego što to činimo sada. Nije dovoljno biti u prvih deset reformatora, jer i unutar tih prvih deset ima onih koji se više trude od nas. A mi još i te kako imamo potrebu biti još aktivniji, jer smo prema izdavanju dozvola na 170. mjestu, prema zaštiti investitora na 156., propisima vezanim uz zapošljavanje na 130., a dobivanju kredita na 117. mjestu. Učinak ćemo vidjeti za godinu, dvije, tri. Potrebno je i strpljenje. Mi obični ljudi to znamo, potrebno je da i političari to vide i da se napravi nacionalni program dizajniranja poslovne okoline, prijateljske za samozapošljavanje i rastuća mala poduzeća. Naš najveći politički, ekonomski i socijalni problem je nezaposlenost, zar ne?